Prije nekoliko dana dofatio jednog mog druga stomačni virus, razvaljuje ga. Leži, pije čajeve, jede keks i kuka. Tih nekoliko dana spavao je na podu u hodniku, ne bi li mu toalet bio na najbližoj mogućoj tački, u trenutku kad pritreba.
Jednog dana bješe se malo bolje osjećao, pa odluči malo da izađe na vazduh. Kafa mu ne pada na pamet, samo čajeve pije. Sjedosmo. Vidim ga, vraća mu se boja u lice, gleda mene kako pijem kafu i veli: „A daj da i ja jednu srknem, nijesam je metnuo na brke pet dana“.
Naručismo po kafu, malo uz priču i po koji duvan, pa ga vidim da je nešto počeo da se meškolji u stolici. U jednom trenu se s obje ruke dohvati o sjedište, nasloni i uz bolan uzvik i namrštenu facu izgovori: „E sad da mi himnu puštiš, nagrdio bi me, dvije 'iljade bi me kaznili momentalno“.
Shvatih ja da je đavo odnio šalu. Pitah ga kako da mu olakšam, razmišljam mogu li mu kako pomoći da se dokopa mokrog čvora koji mu je očigledno potreban. U jednom momentu, zamoli me da odem do obližnje prodavnice i donesem mu ne jedan, nego makar dva-tri para donjih gaća i najjeftiniji donji dio trenerke, što je bio očigledan znak da je kapitulirao.
*****
Uhvatio sam i ovu priču o himni, poštovanju, kažnjavanju, pa razmišljam. Nekako vjerujem da je ponižavajuće tretirati jedan od državnih simbola na ovaj način, još kroz regularno definisan zakonski okvir. U kontaktu sa prijateljima, kolegama, poznanicima, skopčao sam da niko nije oduševljen rješenjem. Još kad sam čuo da će se nepoštovanje himne neustajanjem, kažnjavati između ostalog, i na osnovu iskaza svjedoka, pripade mi neka muka.
Šalu na stranu. Potpuno je logično da se urede pravila poštovanja državnih simbola. No, imamo uređena pravila za korišćenje grba i zastave, a nijesam siguran da sam jedini koji je vidio da i tu ima manjkavosti u primjeni, čak i kad je riječ o državnim institucijama.Zastave na nekim institucijama izgledaju starije od one sa Vučjega dola, primjena grba je bila problematična u nekoliko slučajeva, pa nikom ništa.
Što se tiče mog stava, volio bih da novčane kaznebudu veće, ali da se zakon prvotestira na svima koji od naših novaca primaju plate i koji ih izglasavaju. Pa fino, jedno dvije godine probnog perioda za zakon, pa se kažnjavajte međusobno i vrćite malo para u budžet.
Kažnjavajte se toliko, da jedni drugima uzimate cijele plate. Emitujte himnu u Skupštini po 29 puta na dan, makar da gledaocima bude zanimljivo. Pa da vidimo ko ima skoposti i novca da ne poštuje zakon. A kad dođe vrijeme, ako ova sugestija bude uvažena i kad se nagledamo komedije među onima koji donose zakone, ako pretekne, e onda ga primijenite i na nas, smrtnike.
*****
Poštovanje himne i drugih državnih simbola stvar je pristojnosti, kulture. Uradićemo to ako se nađemo negdje u inostranstvu, siguran sam, svi, do jednoga. Poštovaćemo domaćina, gdje god bili, u Srbiji, Hrvatskoj, Japanu, Njemačkoj, bilo gdje.
U našim uslovima života, himna, kao najsvetija, ama i najsvjetlija melodija koja objedinjuje i homogenizuje, nastala je kao politički kompromis. Slušajući neke ljude od pravne nauke shvatih da smo u Ustavu definisali samo pjesmu (melodiju), ali ne i tekst.
Čak je i prethodni predsjednik, gospodin Vujanović, po sopstvenom priznanju imao neke „dileme“ u vezi teksta himne. Pa ako može predsjednik, može valjda i običan čovjek. Postoje i zemlje, poput Španije, Bosne i Hercegovine i San Marina, koje za himnu imaju samo orkestriranu melodiju. Ali, ustaje se i na njih.
*****
Poenta je da se duh nacije, pripadnosti i jedinstva izgrađuje. Neke države to rade vjekovima, a ova naša, iako ima podosta godina, nije bila načisto s tim. Našoj generaciji pripada, što bi ono rekli, i čast i obaveza da te stvari pomjerimo s mrtve tačke, da možda pokušamo i nemoguće - da okrenemo točak istorije u sopstvenu korist. Da budemo pametni i odgovorni, da svoju državu učinimo poželjnom za svakog ko u njoj živi, da je napravimo građanskom.
Da budem precizan do kraja, na himnu ustajem, sa ili bez zakona. To je zvanična himna moje zemlje. Ustajem zbog države, ni zbog koga drugog, to je moj odnos prema njoj. I da podsjetim, jer smo davno debatovali i o tome, milion mana prilažem postojećoj himni, u muzičkom smislu. Mislim da himna mora da se uradi bolje, da zvuči moćnije, pa i da se dokomponuje ako joj fali „ponta“. To je poželjan izazov za svakog kreativca, nikako problem.
Apelujem da se razmisli o prijedlogu novog zakona, jer možda ima najbolju namjeru, ali se plašim da će mu učinak, u ovim okolnostima, biti katastrofalan. I nadam se da nikome neće pasti na pamet da kazni fudbalere koji ne pjevaju tekst, pa da zavide Špancima ili Bosancima. Da ne zaboravimo, kad ovo bude do kraja pravno uređena građanska država, himna nikome neće biti problem. Pazite kad vam kažem.
