Interpol je jedan od bendova koji vas sada tjeraju da se zapitate: kako se ovi ljudi uopšte i proslaviše? Samo deceniju i po nakon uzleta njujorške indi rok senzacije ostao je utisak da je ovdje riječ o projektu koji je ostao toliko zaglavljen u početnoj formi, da je postao sam sebi tamnica.
Kolekcija gluposti
Naše vrijeme je mnogo ciničnije i angažovanije nego ono s početka 21. vijeka. Interpol je dio ere u kojoj je alternativna muzika bila nošena prije svega osjećajem, raspoloženjem, sebicentričnom formom i idejom, beskrajnim lamentom nad učaurenim stanjem - bez bilo kakvog pokušaja da se iskorači odatle.
Sa druge strane, bendu bi trebalo skinuti kapu zbog toga što je u ovom vremenu uopšte i opstao i preživio sopstvene gluposti - poput kolekcije rep besmislica „Everyone on My Dick Like They Supposed to Be“ (da, dobro ste pročitali) frontmena Pola Benksa.
Ploča „Marauder“ je Interpolov „povratak osnovnoj formi sa dvije decenije iskustva na sceni“, pa ne čudi angažovanje vrlo uspješne figure američke indi scene kao producenta - Dejva Fridmana iz MGMT i Flaming Lips.
Potvrđena etiketa
Tu je i nešto što je trebalo, a ipak nije uspjelo da učini album konceptualnim - ideja da „Marauder“ bude niz poruka „dijela naše ličnosti koji nikad ne pita i ne preispituje, nego prosto djeluje i čini nešto“. Polu Benksu kao da nije bilo dovoljno to što mu bend smatraju skupom vječitih hedonista - pa je na vr' čela zalijepio tu istu etiketu i odlučio da izađe pred narod.
Naravno da i ovu, kao i svaku ploču Interpola prati armija cinika koji pomalo posprdno seciraju neke besmislene Benksove stihove - od poređenja sebe sa teletekstom, do pozivanja neke žene na put do Tenesija samo zbog koncerta Princa. I ponovo, velika armija fanova ističe da je shvatala bend previše ozbiljno i da se to Benks samo zeza...
Čekajući talas
Ipak, mora se priznati da je „Marauder“ njegov najbolji album u posljednjoj deceniji, baš tipični Interpol. I interesantno je pratiti kako se taj umorni kralj lamenta nad sopstvenim raspoloženjem snalazi sa nekim temama iz našeg svakodnevnog života. Na primjer, u pjesmi „Party's Over“, u kojoj shvata da od društvenih mreža nije dobio baš ništa. Ili osjećaja da ga previše ljudi prati, generalizuje, secira mu život u „Surveillance“.
Šteta što albumu fali bas linija, što je nevjerovatan i potpuno neobjašnjiv izbor. Bez nje čak i „The Rover“, najinteresantnija pjesma obojena mračnim bluzom, gubi potencijal hita.
Interpol je bend koji bi što prije trebalo da prihvati status veterana i nastavi da muze emociju koja ga je proslavila. To je vrlo jasna smjernica koju je prepoznao i producent Dejv Fridman.
Benksu ostaje da strpljivo čeka neminovni talas nostalgije za deceniju ili dvije, kada ovaj zvuk ponovo može da bude aktuelan. Ko zna, možda do tada pronađe put i do dugo tražene nove, velike pjesme.
S. STAMENIĆ
Ocjena: 50/100
