Robin Vilijams je vjerovao i u raj i u pakao. ,,Vidio sam njihove obrise u snovima, djeliće koje tako sakupljamo na Zemlji“. Govorio je kako je San Francisko mjesto najbliže raju koji je pronašao, a pakao uporedio sa ludilom očajnika, ljekara koji ne mogu ništa da učine i ljudi koji su izgubili svaku vjeru u sebe. I djelovao je najkomotnije, kao svoj na svome, baš u filmovima čija se radnja odvija u imaginarnim svjetovima.
Galaksija snova
Prije nego što je Vilijams zalupio vrata za našim, neke je snove od svjetova, poput „Barona Munhauzena“, „Džumandžija“, animiranog „Aladina“ i nezaboravne Nedođije u filmu „Kuka“, umivao bistrinom sa nepresušnog izvora životne radosti. Bio je toliko veliki, da je umio da ušuška cijele galaksije u širinu osmijeha malog čovjeka. I tu je ostavio dovoljno mjesta i za nas.
Robin je pokazao da naši životi zaslužuju mnogo više od konfekcijskog hepi enda. I da to isto važi i za neke filmove. „What Dreams May Come“ nije sačinjen od jednog, već od desetina snova. Vjerovatno najsmjeliji, najljudskiji san ovog filma je onaj - da je raj mjesto u kom se možemo pomiriti. Ne samo sa tim da više nemamo vremena, već i da će svijet nastaviti da se kotrlja bez nas.
A pakao... „Pakao, to je ono mjesto u kom ne možete da se pomirite sa tim da ste mrtvi.“ To je jedna od lekcija za našeg junaka, prije nego što nauči drugu: „Samo ono u što vjerujete postaje vaš svijet na kraju“.
Ulje na platnu
Znate već momente sa klipova sa milionskim pregledima, snimke ljubimaca koji trče za loptom na televizijskom ekranu... Vizija rajskog vrta u filmu „What Dreams May Come“, koji je premijerno prikazan 2. oktobra 1998. u Americi, bila je toliko vizuelno raskošna, da su se mnogi ubijedili da je baš takav pravi raj!
Vrlo simbolično i upečatljivo, novozelandski režiser Vinsent Vord, za razliku od istoimene knjige Ričarda Matesona, našeg rajskog junaka Krisa (Vilijams) smjestio je u ulje na platnu.
Sve te rajske latice koje krvare indigo bojom niz beskraj Elisejskog polja bile su samo Krisovi potezi četkicom za života dok je pokušavao da se izbori sa tragičnim gubitkom djece. Raj Krisa Nilsena je refleksija njegovog života. Opet, Robin Vilijams je bio toliko veliki, da taj hermetični beskraj okrenutosti sebi učini komotnim i primamljivim.
Vizija pakla
Anabela Skjora, koja igra Krisovu suprugu Eni, esencijalna je suprotnost Vilijamsovog spokoja. Savršena je za ulogu žene nepomirene sa svijetom živih. I još nepomirenije sa sobom - dok luta kroz puste i hladne vjetrometine i izmiče nadrealnim sjenkama sa Dalijevih slika, Bunjuelovih i Hercogovih filmova...
Tu je njen pakao, lišen sjećanja, lica, obrisa, imena ljudi – da bi se izbjegle nove povrede. Slojevitost Skjorinog pakla u viziji režisera ne zaostaje za Krisovim rajom. Film blista u momentima kada shvatate koliko je dubok ambis između ta dva svijeta. I koliko su oba ljudska.
Nevolja za Krisa Nilsena nastaje u momentu kada prelomi da raj ne može da bude raj bez nje. Vrlo brzo shvatate da gledate njegovu veliku odiseju, od raja do pakla. Ne nužno i nazad. Kada Orfej Robina Vilijamsa krene ka Euridiki Eni - film je blizu ivice provalije predviđene za veliki „skok vjere“.
Lijepe slike
Znate kako kažu: „Put do pakla popločan je dobrim namjerama“? Kad je u pitanju Vilijamsov lik, popločan je licima gunđavih ljudi koji su se neprestano žalili i tražili zamjerke. Jedan od njih je i Krisov otac - kog igra legendarni režiser Verner Hercog!
- Ovaj vijek gladuje za lijepim slikama - rekao je jednom Hercog, a režiser Vord nas od početka do kraja velikog putovanja, od života ka raju, od raja ka paklu, bombarduje predivnim kadrovima. Novozelanđanin je majstor čežnjivih filmova o putovanjima koja razdvajaju i spajaju daleka mjesta i vremena.
No, Vordova najviša tačka na velikom putu umjetnika je baš ovdje, u momentima kad Kris pronalazi Eni - srodnu dušu koja ne može da ga se sjeti. I kad konačno zakorači sa ivice litice.
Nepotpuni plijen
„What Dreams May Come“ je prelijep, ali nije veliki film. Kris ne uspijeva da povuče za rukav sve nas, koji smo otvorenih usta stajali na ivici litice, da zakoračimo za njim.
- Neka ovaj zajednički pakao bude naš raj - govori Kris, grešnik spreman da se odrekne rajskog spokoja zato što ga je zaboravila jedna žena. Antički mit o Orfeju ostao je inspiracija najvećih pjesnika i običnih ljudi - jer je realna njegova tragičnost i neostvarenost. I zato što ne možete da pobjegnete od oporog ukusa ubranog nedozrelog voća.
No, u eri Holivuda s kraja devedesetih, film Vinsenta Vorda nije imao luksuz da dobije više od prežvakanog srećnog kraja. Dvije decenije kasnije „What Dreams May Come“ je skoro zaboravljen kao objektivno vizuelno remek djelo. Postao je žrtva sopstvenog kraja i vremena koje prašta sve, samo ne poraz i izostanak kompletnog plijena u rukama.
Kada se Eni sjeti Krisa i povede ga u raj, ukus plastificirane filmske prezrelosti najbolje govori zbog čega je Euridika morala da pobjegne. I zbog čega je, od ovog svijeta koji halapljivo grabi cijeli plijen, iznova i iznova, 11. avgusta 2014. u „Rajskom keju“ u Kaliforniji, nedaleko od svog rajskog San Franciska, vješanjem pobjegao Robin Vilijams. S. STAMENIĆ
