Sa rukometom je “raskinula” možda u trenutku kada je, iz ugla javnosti, imala najmanje razloga. Dobro se osjećala u mađarskom “vječito” drugom klubu FTC-u.
Prijala joj je sredina, a ljudi u klubu, igračice i stručni štab su joj vjerovali. Molbe koje su dolazile svakodnevno iz mađarskog kluba da ostane makar još polusezonu, da im pomogne, nijesu promijenile njenu konačnu odluku.
Bivša kapitenka “lavica” osjetila je kraj. Skromna tokom karijere, otišla je na zasluženi odmor. Trenutno je na Žabljaku. Uživa.
“Priroda je moj reon, u Bjeiopavlićima sam se podigla, pa je valjda to-to”.
U karijeri je je najduže igrala u “plavom” dresu. Zbog Budućnosti, što je potvrdila, počela je da igra rukomet Iz Milicionara je stigla, a nakon Budućnosti, otišla u Olčim, iz Rumunije u ruski Astrahan, a onda u Pariz, koji joj je, što se tiče životnog stila, najbolje legao. Karijeru je, poslije dvogodišnjeg igranja, završila u Budimpešti.
Za sada, rukomet joj ne fali.
“Nijedne sekunde nijesam žalila ili pomislila da sam pogriješila. Imala sam previše burno ljeto, tako da nijesam stigla da razmišljam. Hoće li meta Želja kasnije stići, ne znam. Kao što ne znam da li je normalno što mi rukomet ne nedostaje. Svjesno sam donijela odluku i bila sam odlučna. Volim rukomet, kad se nađem u situacijama, tipa sa loptom, dobijem osjećaj onoga što me držalo sve vrijeme. Ali, smatram da sam donijela pravu odluku”.
Posljednji meč odigrala je 24. maja. Sjeća se posljednjih minuta.
“Borile su se dvije sile, jedna koja je govorila da je posljednji meč ustvari meč kao i svaki drugi, a druga osjećala da je kraj. Način na koji su se Mađari ponijeli prema meni bio je lijep, emocije su, možda, bile i malo jače. Na trenutak je bilo teško, toliko da sam došla do suza. Možda je osjećaj težine bio jači u posljednjoj utakmici u Ligi šampiona u Rusiji. Bio je emotivniji. Eto, desilo se da sam tada dobila nagradu za najboljeg igrača”.
Javnost pamti milion situacija kroz koje je lijevi bek iz Danilovgrada prolazio u karijeri. Možda su najupečatljivije dvije povezane sa Olimpijskim igrama. Prva je London i prva olimpijska medalja za Crnu Goru, druga borba protiv povrede i za Brazil.
“Gledala sam nedavno slike iz Londona, lijep osjećaj, bila sam ponosna. Sjećam se da sam se i tada, 2012. godine, oporavljala od povrede ramena, na kraju uspjela i učestvovala u osvajanju medalje. Pamtim doček koji će uvijek u meni živjeti. Slike iz Londona me i danas ispunjavaju. Brazil? Bila sam nekoliko dana u Beogradu i prisjetila se važnih momenata oporavka, koliko je bilo teško. Sjećam se da su mi govorili da neću uspjeti. Radila sam bukvalno svašta da dođem do Rija i ubrzala oporavak. Žao mi je kako je završeno. Naravno, Evropsko prvenstvo u Beogradu je obilježilo moju i naše karijere. I ono slavlje sa svojim narodom. Dan-danas, gdje god da pođem poštuju i cijene uspjeh. Nijesu ljudi zaboravili, bez obzira na to što dolazi novo vrijeme. Imaju poštovanje. Danas me na Žabljaku, dok sam prolazila pored objekta, zaustavio čovjek, mahao je, zvao me imenom i prezimenom, iskazao poštovanje za sve ono što smo uradili u sportu. Takve stvari čine me srećnom. Zbog toga se osjećam posebnom. Kao što je bio London, san koji sam sanjala i dosanjala”.
Skromnost je nešto što je uvijek išlo ruku pod ruku sa Marijom Jovanović. Nije letjela, a utisak je da je kroz karijeru mogla više da uradi, odnosno da osvoji, konkretno trofej Lige šampiona. Kvalitet i poznavanje rukometa nije uvijek pratio izbor klubova koje je zasluživala.
"Samo za boravak u Rusiji mogu da kažem da je bio promašaj. S druge strane, znam zbog čega sam otišla. Nakon razočaranja imala sam ponudu Vardara, ali je menadžer pogrešno razumio to što sam rekla propao je angažman. Bila sam ljuta i otišla. I zbog novca, zahvaljujući angažmanu u Rusiji imam stabilan život. Nakon kiše došlo je sunce, Pariz mi je legao. Uživala sam dvije godine, u svakom trenutku, do te povrede koja me koštala igara na način na koji sam ja htjela. Ako me pitate da li bih nešto promijenila, dodala dva-tri trofeja Lige šampiona, rekla bih ne. Ne znam da li bih bila srećna sa trofejima i da li bi moj život bio ispunjeniji. Ne znam da li bih bila zadovoljnija, da li bih srela sve te dobre ljude koji su me poštovali iz klubova, gradova… Zaista imam lijepo iskustvo, toliko pijateljstava, ispunjenog vremena. Eto, u Budimpešti sam uživala, ali kad sam osjetila da to nije to, bez obzira na to što me trener molio makar još polusezonu da ostanem i pomognem, odgovorila sam da se ne osjećam lijepo na terenu i da me rukomet ne ispunjava. Pritom, neko sam ko ne mijenja mišljenje”.
