Slatka mala izvrnuta psihoza

Superkompjuter je u koroti. Ema Stoun je Legolasova sestra od tetke. Džona Hil u jednom momentu krade lemura, a u drugom se pretvara u sokola – ali bukvalno. Za to vrijeme, Džastin Tero virtuelno je*e sveštenicu Atlantide i svi traže izgubljeno poglavlje „Don Kihota“. Znate već, onokoje je Servantes sakrio od svijeta nakon što su poludjela jedina dva čovjeka koja su ga pročitala. I tako dalje, i tako bliže: baš ovako zvuči kratak, šizofreni isječak iz desetodjelne mini-serije „Maniac“ kreatora Kerija Džodžija Fukunage.

Mastermajnd koji stoji iza blistave prve sezone serije „True Detective“ i budući režiser 25. sage o Džejmsu Bondu izmanijačio je Netfliks - i dobio odriješene ruke da nam se poigra sa umovima. Rezultat? Okej, nije to raspamećujuće dobra serija, ni remek djelo u koje će se godinama kleti serijofili.

Ipak, „Maniac“ jeste nezaobilazno televizijsko štivo. Zbog čega? Šalimo li se? Hajde, vratite se gore i pročitate uvodni pasus ponovo.

Radnja Fukunagine mini-serije odvija se 1980. Ili 2080. godine. Možda čak i 2180. Nemoguće je zaključiti zato što ima šmek i prošlosti i budućnosti. Ljudi koriste komodore i „debeloguze“ starinske kompjutere, a istovremeno i futurističke aplikacije i reklame koje kao da su izašle iz serije „Black Mirror“.

Na primjer, ulicama defiluju kompjuterčići specijalizovani za skupljanje psećeg izmeta, a grad previre od neonskih reklama „a la Blade Runner“. Ljudi imaju mogućnost plaćanja sitnih računa gledanjem reklamnog materijala, a izgubljene prijatelje mogu da „nadoknade“ korišćenjem usluge „Proxy Friend“ koja vam šalje ljude plaćene da glume čeljade kom ste se uželjeli. Ili ga nikad nijeste ni imali.

U takvom svijetu žive Oven (Džona Hil) i Eni (Ema Stoun), srodne duše koje još ne znaju da to jesu. Oven je peto, najmlađe dijete u nepristojno bogatoj porodici Milgrim. Stidljiv i nesiguran, što zbog nepripadanja takvom okruženju, što zbog šizofrenije dijagnostikovane deceniju ranije, Oven izgleda kao neko ko bi vrlo rado predao ključeve od sopstvenog života nekom drugom.

Džona Hil ga igra bez ijedne greške u koracima. Omršavio, upalih očiju i unezvijerenog pogleda od straha da mu se ne dogodi neka nova šizofrena epizoda, na momente podsjeća na bravure Ramija Maleka u ulozi mnogo poznatijeg paranoika, Eliota iz serije „Mr. Robot“.

Hilov lik je savršen opozit Eni – ekscentričnoji pečobraznoj, ali i duboko povrijeđenoj velikoj sestri koju izjeda griža savjesti. Dok epizode polako odmiču, raščivijava se njeno „zašto i zato“ sa mlađom sestrom Eli koju igra sjajna Džulija Garner iz serije „Ozark“, još jedne izuzetne Netfliksove majstorije.

Sticajem okolnosti, Oven i Eni postaju pokusni kunići u gargantuanskom naučnom projektu. Doktor Džejms Mantlrej (Džastin Tero iz TV remek djela „The Leftovers“) riješio je da prevaziđe Frojda, Junga i „psihoanalizu razmjenom riječi“ – i ponudi ljudima koji imaju psiholoških problema drugačiju, čulniju vrstu terapeutskog iskustva.

Tri tabletice i priključivanje za specijalno dizajnirani superkompjuter, najbolji te vrste na planeti, biće dovoljni, ako su njegovi proračuni tačni, da se testirani subjekti suoče sa traumama i prevaziđu ih.

Naravno, kako to obično biva, Džejms je mnogo luđi od subjekata kojima želi da pomogne. Osim što ima prenaglašenu potrebu da masturbira u svakoj situaciji kad je pod velikim stresom, u žestokom je problemu sa majkom Gretom (fantastična Sali Fild) - nekada doktorkom visoko cijenjenom u naučnim krugovima, a sada hiperpopularnom motivacionom govornicom i autorkom knjiga o samopomoći. Džejms ne može ni sa brutalno otvorenom majkom, ni protiv nje, što najbolje pokazuje činjenica da je dao superkompjuteru njeno ime – i njen karakter!

Nećemo otkrivati mnogo detalja da ne bismo pokvarili gledanje, ali recimo samo da su drama majke i sina, kao i momenti individualnog samospoznanja Džejmsa i Grete toliko snažni, da u drugom dijelu sezone prijete da potpuno zasjene dvougao Oven i Eni. Nije normalno kako glumeDžastin Tero i Sali Fild!

No, da se vratimo našim glavnim ljubičicama. Priča o Ovenu i Eni čudna je od starta, a kako epizode odmiču postaje sve čudnija. Štoviše, nećete moći ni da naslutite koliko vas žanrovsko ludilo čeka od momenta kada zakroče u laboratoriju i postanu dio eksperimenta. Prva tabletica vas možda neće „uraditi“ kao njih, ali druga i treća moraju da vas odvezu u grad po imenu WTF.

Oprostićete nam zbog nekoliko mini-spojlera, ali neke Fukunagine svjetove jednostavno je nemoguće prećutati. Uzmimo, na primjer, epizodu u kojoj se Oven i Eni nalaze na Long Ajlendu osamdesetih i obijaju krznaru da bi oslobodili ukradenog prijateljičinog lemura. WTF?! A đe... Ovako bi moglo da izgleda samo dijete rođeno u krevetu Vudija Alena, Karla Gustava Junga (simbolika lemura!) i braće Koen.

Scenografija se mijenja naopačke već u narednoj epizodi. Sada smo u drevnom zamku, u visokom društvu, okruženi članovima čudnjikave sekte u koju su se infiltrirali još čudniji lopovi. Ako zamislite roman Agate Kristi pojačan SF elementima, imaćete pred očima Ovena i Eni, u ulickanom odijelu i toaleti, kako pokušavaju da ukradu Servantesov opskurni rukopis.

No, nije to ništa bez fenomenalnih, nadrealističkih elemenata koje Fukunaga ubacuje da bi pokazao kako funkcioniše priroda snova. Recimo, Ovenovog brata koji se pojavljuje ničim izazvan i bljuje crni prah iz utrobe... E, to je već stvoreno da Frojd kaže: „WTF?!“

U nastavku serije dobićemo islandskog špijuna i CI operativku na NATO samitu u fazonu „Dr. Strangelove“, sa pistolero sekvencom koja podsjeća na mlađu sestru čuvene šestominutne pucnjave snimljene iz jednog kadra, u sad već kultnoj četvrtoj epizodi serije „True Detective“. I Džonu Hila sa pletenicama i zlatnim zubima dok se bori sa mafijanjem porodice.

No, nijedan od ovih „WTF“ momenata ne može da se mjeri sa trenutkom kada se Ema Stoun i Džulija Garner pojave u kadru – sa vilenjačkim ušima!

Dvije epizode u kojima je Eni pijana poluvilenjakinja najlakše je povezati sa trilogijom „The Lord of the Rings“. Uostalom, čak ju je i Orlando Blum trolovao na socijalnim mrežama zbog toga što mu je skinula Legolasa. No, opet, ima tu mnogo i humora nalik onom iz kultnog Bi-Bi-Sijevog serijala „Blackadder“.

Fukunaga je filovao „Maniac“ sa toliko mnogo nespojivih elemenata, da je serija vrlo lako mogla da sklizne u nepodnošljivu samodovoljnost i pretencioznost. Srećom, većina nespojivosti teče i glatko se uliva jedna u drugu, kreirajući vrlo zabavan i na momente izuzetno ozbiljan šou, idealan za gledaoce koji vole da se bave psihoanalizom i tumačenjem snova.

Tkanje snova, njihovu neuhvatljivost i duboku važnost za razumijevanje sopstva, najbolje je ulovio Fukunaga u novom projektu. Zbog toga se seriji „Maniac“ mogu oprostiti i suvišna sentimentalisanja i narativni zidovi u koje pokatkad udari prije nego se vrati na put.

Uostalom, Džona Hil i Ema Stoun su toliko stopljeni sa likovima koje igraju i jedno sa drugim, da nećete imati srca da zakerate Fukunagi kako je „Maniac“ ipak mogao da ima mnogo ozbiljniju poruku o mentalnim bolestima. Takve potražite na drugom mjestu, jer ova serija je slatka mala izvrnuta psihoza namijenjena da vam razvuče „WTF?!“ osmijeh na lice – i to uopšte nije loše. Ne mora sve da bude ozbiljno genijalno kao „Sharp Objects“, zar ne?

FOTO: imdb.com