Na trik pitanje što veže Nelsona Mandelu, Živka Nikolića, Stinga, masonsku ložu Bugarske i ministarstvo inostranih poslova Komorskih ostrva, sasvim nevjerovatan odgovor glasi - jedan Titograđanin. Još kada se na to doda da je riječ o Savinu Batanovu, bivšem klavijaturisti Makadama...
Izvod iz biografije Savina Batanova nalik je priči o velikom pustolovu, junaku nekog tarantinovskog filma ili liku iz knjige o dobrom tajnom agentu.
Moderna zamisao
Savino Batanov kao da iza sebe ima deset, a ne jedan život. Stekli biste takav utisak da pogledate njegov zvanični profil na „Linkedinu“. Tu možete da vidite, recimo, da je u posljednjih godinu i devet mjeseci sekretar velike masonske lože Prinčevine Lihtenštajn. Da je bio sekretar Konzulata Bugarske u Njemačkoj od 2002. do 2006. godine i producent na Radio-televiziji Titograd od 1983. do 1988... I to je tek početak.
Valja krenuti i od starta. Zamisao Mirsada Serhatlića i Miodraga Džema Radonjića, da u rad ozbiljnog autorskog benda iz Titograda uključe dvojicu klavijaturista, bila je vrlo moderna krajem 1978, u osvit disko fank ere.
Savino, rođen u Sofiji, maturant titogradske Srednje muzičke „Vasa Pavić“, priključio se bendu na proljeće 1979. godine. Bio je tako drugačiji od delikatnog, preciznog, akademski obrazovanog Zlatka Zakrajšeka, koji se tih dana vratio sa diplomom pijaniste u grad u kom je njegov otac bio direktor muzičke škole... A za klavijaturama - inovativan, raskošan, drzak, uzbudljiv! Njih dvojica, potpuno različiti, savršeno su se uklopili u Makadam koji je, početkom osamdesetih, važio za jedan od najusviranijih bendova Jugoslavije.
Elitni svijet
Savinov autorski pečat najbolje se osjeća u pjesmi „Ko prijatelj njene kuće“. Ove pozivnice za ludi fanki ples ne bi se postidio ni Earth, Wind & Fire. Početkom osamdesetih, interesantno, zbog malo lascivnijeg teksta članovi Makadama ispitivani su u lokalnoj policiji. Kada je napisao muziku za nju, Savino Batanov imao je samo 19 godina.
Takav mladić, prosto, nije mogao da se zaustavi u Titogradu. Krajem osamdesetih počeo je da nastupa u Njemačkoj i stiče reputaciju virtuoza dostojnog velikih svjetskih bendova. Odatle i prilika da svira sa trijom legendarnog džez pijaniste Herbija Henkoka, pa na Stingovom koncertu na prelazu između dva vijeka u Nirnbergu...
U elitnom muzičkom svijetu, Savinu su se prilike samo otvarale. Tako je prošle decenije započeo diplomatsku karijeru, začinjenu vrlo zanimljivom stavkom u biografiji: savjetnik ministra inostranih poslova Komorskih ostrva 2007! Kao veliki majstor masonske lože Bugarske, Batanov je predvodio delegaciju na susretu loža u Beogradu 2012. godine. Jedan intervju za Večernje novosti iz tog perioda svjedoči o njegovoj ideji o tijesnoj saradnji u regionu.
Masonske priče
Koliko su Savinu Batanovu ostali bitni Crna Gora i Titograd u kom je provodio srednjoškolske dane? Jedan od mogućih putokaza daje knjiga „Zatvorenik 46.664 i druge masonske priče“, objavljena prije četiri godine u Sofiji, na bugarskom i našem jeziku. Između ostalog, u njoj se pominje veza najslavnijeg među zatvorenicima našeg vremena, „broja 46.664“, osloboditelja Južne Afrike Nelsona Mandele - sa crnogorskom porodicom Iličković.
Ipak, što je najbolje i najdirljivije, Savino Batanov pamtiće Crnu Goru najviše po muzici. Za vrijeme rada u RT Titograd upravo je njega Živko Nikolić odabrao da radi muziku za film „Čudo neviđeno“ (1984).
U svaki zaveslaj Živkovog ribara na Skadarskom jezeru, korak žene u crnini po kamenu na Vranjini, u čudo od života ispleteno u ramenima i osmijehu njegove imenjakinje Savine Geršak – stao je i Savino Batanov. Dovoljno da ga smatramo svojim, baš kao i njegovi Bugari.
Stojan STAMENIĆ
FOTO: facebook.com
