Linija od 50 jardi je referenca, dio pop kulture i svakodnevice koju perfektno razumiju samo Amerikanci. Tamo, na sredini, ni lijevo ni desno, nacrtana je ona što razdvaja dvije polovine terena za američki fudbal. Laka i jednostavna linija na koju može da stane individualac – i ostane odvojen od svake ideologije i bilo kog stada.
Nevažna škola
Film „Dazed and Confused“ Ričarda Linklejtera gravitaciona sila kao da vuče baš ka toj liniji; ta velika neminovnost koja kao da znači sastanak sa sudbinom za nekoliko maturanata, na terenu za američki fudbal potpuno nebitne srednje škole potpuno nevažnog grada u Teksasu.
Za njih - Pinka, Vudersona, Dona, Rona i nekoliko prijatelja, ta linija znači sve. Znači mjesto na kom će dokazati koliko su drugačiji, gdje će odigrati kartu prvog bunta, preveslati sistem i pravila... Mislili su da sve to mogu jednim potezom, zamislite, sa nekoliko nevješto zapaljenih smotuljaka nečega tako zabranjenog kao što je marihuana!
Tu jednu noć 1976. romantizovao je šmekerski apsurdno režiser Ričard Linklejter, u momentu zamaha velike karijere, u filmu koji je premijerno prikazan 24. septembra 1993, prije 25 godina.
Surovi rituali
„Dazed and Confused“ je magičan zbog toga što nijedan izbor protagonista nije tretiran kao dobar ili loš - već kao potpuno nebitan i besmislen. Koga je uopšte briga da li će kapiten školskog tima potpisati „zavjet“ direktoru škole da će se ponašati uljudno tokom maturantske sezone?
Linklejterov film nije samo nostalgični podsjetnik na svijet ushićenja i jada adolescenta. Ovo je i kompleksna slika minijaturne zajednice: njenih besmislenih i često surovih rituala inicijacije, načina na koji biraju lidere, bezglavo se zaljubljuju, bježe, lažu i negdje usput ipak steknu prijateljstva možda i za cijeli život.
U sav taj kolorit režiser je ubacio cijelu paletu potpuno osobenih, a savršeno poznatih likova. Ma, znate ih sve iz vaše ili bilo koje učionice na planeti! To što je film na neki način najavio karijere Bena Afleka ili Mile Jovović nije toliko bitno. Uloge koje su dobili bile su minijaturne.
Samo je Metju Mekonahej simpatičnom ulogom malog cinika Vudersona, koji potpuno odudara od odjeljenja (jednog takvog ima baš svaka generacija) tada zaslužio instant pohvale i zaista najavio uzlet glumčine.
Srušeni ideali
Linklejter u epicentar filma, u kovitlac prenaglašenih emocija, psihodeličnih pjesama i osjećaja da se jedna velika era i period odrastanja zavšava - ubacuje Rendala „Pinka“ Flojda.
Kvoterbek školskog tima je na trenutak zaista pomislio kako je njegov izbor, da li će potpisati pomenuti „zavjet“ ili ne – zaista nešto bitan. No, na čelu mu piše „žali bože propali talenat“, što Linklejter nikada i ne pomene u filmu. I nema potrebe za tim, jer svi smo vidjeli desetine takvih likova oko nas i gledali kako se srednjoškolski snovi i ideali ruše kao od papira poslije samo nekoliko godina sazrijevanja.
„Dazed and Confused“ je sjajan film zato što ostavlja stvari nedorečene. Nema potrebe da ih iskaže kad i sami znamo da su tragične. Lukavo igra na nostalgiju, tjerajući nas da žalimo za vremenom i snovima koje nijesmo pretočili u realnost, niti smo mogli da ih ostvarimo. A ipak su nam bitni: jer smo baš tada osjećali i vjerovali intenzivnije nego ikada. To je nostalgija sa debelim osjećajem krivice.
Obećano lice
„Dazed“ je riječ na engleskom, teško prevodiva na naš jezik, što se može vidjeti i po musavom domaćem nazivu „Munjeni i zbunjeni“. Označava specifično stanje koje najčešće nastaje u nekom velikom šoku.
„Ošamućeni“ je možda najbolji izraz za taj Linklejterov tornado prosutih emocija, ideja, napora i želja mladosti da bude drugačija i ne igra po pravilima... Iako to, na koncu, ne vrijedi nikom i ništa. Tako se svijet srednjoškolaca ipak ostvaruje kao velika paradigma podjela, svakodnevnih trvenja i aktuelnih, gorućih tema - koje za pet ili deset godina neće biti značajne u američkom društvu.
Ipak, „Dazed and Confused“ smo mi, naši životi. Zato je savršeno lako navijati za njegove junake, u nebitnom meču provincijske sezone. Jer „treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pesku“, tamo na liniji od 50 jardi.
S. STAMENIĆ
