Priča iz pera Dukovskog o ljudima u tranziciji, između mira i rata, tih turbulentnih devedesetih na Balkanu, slovi za briljantno ispisanu anatomija nasilja, ludila i različitih oblika iščašenosti na ovim prostorima. Problematika kojom se ova drama bavi, nažalost, nije prevaziđena što, kako kaže reditelj Projkovski, „Bure baruta“ čini i te kako aktuelnim danas i ovdje. U intervjuu Pobjedi, Projkovski govori zbog čega je sve danas umjetnički intrigantno ovo djelo, što će činiti fokus crnogorske verzije kultnog makedonskog komada, te kako teče ponovna saradnja sa našim nacionalnim teatrom u kojem je 2016. u pozorišni spektakl pretočio Šekspirovu „Buru“.
POBJEDA: Nakon Šekspirovog klasika, sada Vas u CNP dovodi djelo savremenog datuma, koje govori o nesrećnim devedesetim na Balkanu. Što je to umjetnički intrigantno, a što važno što nam „Bure baruta“ danas sa scene može reći?
PROJKOVSKI: „Bure baruta“ jeste amblem makedonske dramaturgije. Savremeni klasik vremena koje živimo. Zapravo, strašno je što se stvari o kojima govori ovaj tekst uopšte nijesu promijenile, a to Dukovskog na neki način čini Šekspirom našeg vremena. Zašto „Bure baruta“ danas? Pa zato što ćemo u našoj predstavi pripovijedati priču o ljudima kojima život prolazi u sistemu zvanom tranzicija. Godinama na ovim prostorima živimo u tranzicijskom periodu i tako prolazi vrijeme, odrastaju generacije i generacije. Naš koncept fokusiran je na sve one koji život provode čekajući neka bolja vremena, sreću, zelenu kartu... To beskonačno dugo čekanje nazvali smo tranzicijom i njenim produženim dejstvom.
POBJEDA: U prethodnom intervjuu Pobjedi kazali ste da nas savremena dramaturgija slabo dotiče. Tekst Dejana Dukovskog zasigurno je izuzetak. Šta Vas, kao umjetnika, najviše dotiče u njemu?
PROJKOVSKI: U ovom djelu pronalazim, u nekom ironičnom smislu naravno, sve Hamlete današnjeg vremena koji imaju svoja pitanja i lične dileme. Junaci u „Buretu baruta“ pitaju se šta sve može jedan čovjek promijeniti naspram društva, a to je uvijek velika dilema. To je ono pitanje može li išta čovjek da promijeni ili na koncu samo postane dio mašinerije koju definišemo kao potrošačko društvo. Zapravo, vrijeme koje žive junaci „Bureta baruta“ može se nazvati tiranijom banalnosti. Iz te perspektive mi gradimo priču. Fascinantno je što Dukovski govori o običnim ljudima koji imaju i snove i želje, a sa druge strane zaglavljeni su u blatu i ne mogu van, iako u sebi nose taj poriv da polete. Sve je jedan nijemi, bolni krik, koji ćete, nadam se, prepoznati i na sceni.
POBJEDA: Komad prikazuje te ljude u njihovim najgorim trenucima, bez nade ili „izlaza iz tunela“. Daje li neku nadu ovo Vaše čitanje?
PROJKOVSKI: Daje, naravno. Pored svega što sam pomenuo, „Bure baruta govori i o tome da je Balkan najljepše mjesto na Zemlji. To je onaj kutak gdje još možemo govoriti o ljudskoj duši i o stvarima koje nemaju veze sa novcem. Gdje još uvijek vjerujemo da je domaća rakija bolja od svih viskija na svijetu. Progovoriće ovo „Bure baruta“ puno toga o nama, o ovdašnjem duhu, ali i o definiciji sreće na Balkanu...
POBJEDA: Koja je to definicija?
PROJKOVSKI: Upravo sada kroz probe trudimo se da nađemo najprecizniji odgovor na ovo pitanje. Balkanska sreća je, čini mi se, zapravo ona katarza koja može da nam se dogodi bilo koje noći u kafani sa prijateljima. U momentu kada nađemo formulu da makar na tri sata izađemo iz sopstvene kože dešava se ta katarza i mi na kratko budemo, kako se kaže - svoji na svome. Biće u predstavi puno ironije, humora na naš račun, a sa druge strane pokušaćemo da stvorimo i poetiku od banalnog. Kroz tu poetiku banalnosti, vidjeće se tragedija koja se rađa iz ničega. I sreća koja se rađa, takođe, iz ničega. Sve to, naravno, donijećemo sa mnogo pozitivnog naboja. Radimo ovo „Bure baruta“ sa puno radosti, ponosa i potpuno svjesni onoga što jesmo. A to je vrlo važno.
Opširnije u Pobjedi
