Uprkos brzom proboju striming servisa poput Nefliksa i jačanju konkurentskih mreža, HBO ostaje jedan od najvažnijih kamena temeljaca moderne televizijske produkcije. Razlog je vrlo jednostavan. Čelnici TV HBO imaju grandiozne hitove kao što su „Game of Thrones“ i „Westworld“, ali ne plaše se ni da ulažu u manje projekte i „nepodobne“ teme, više ili manje neprijemčive za masovnu konzumaciju. Zbog toga im gledaoci vjeruju, kako god okrenete, bez obzira na to da li gledaju isključivo plesove zmajeva i pobune androida - ili punokrvne intimne i sociološke drame kao što je „The Deuce“. No, programski direktori HBO-a su proteklog mjeseca ipak nekako uspjeli da podignu to povjerenje na još viši nivo.
Nova serija „Random Acts of Flyness“, rođena u psihodeličnoj glavi Terensa Nensa („An Oversimplification of Her Beauty“, 2012), drugačija je od svega što ste ikada imali priliku da vidite na televiziji. Štoviše, nakon što je opišemo, nećete biti sasvim sigurni jesu li nam svi jednorozi na broju.
Tripozni miks
Terens Nens priključio se Džordanu Pilu („Get Out“), Donaldu Glaveru („Atlanta“) i Butsu Rajliju („Sorry to Bother You“) koji su, prije „Random Acts of Flyness“, u nadrealističku oblandu spakovali izuzetne društvene komentare o položaju Afroamerikanaca u modernoj Americi. Ipak, njegova serija je mnogo avangardnija, neobičnija i originalnija od Pilovog socijalnog horora, Glaverove britke crnohumorne serije i Rajlijevog tripoznog filma.
Za razliku od navedene trojke, Nens nije ostao na tome da pokaže i objasni publici položaj modernog Afroamerikanca. Ne. U saradnji sa timom scenarista, Nens je osmislio toliko preplavljujuću seriju, da gledaoci poslije gledanja pet polučasovnih epizoda (ostala je još jedna do kraja prve sezone) fizički i psihički osjećaju (!) sve kroz što svakodnevno prolaze Afroamerikanci u potrampljenim SAD.
Serija „RAOF“ je kaleidoskop različitih filmskih tehnika koje se opiru kalupljenju u bilo koji žanr. Riječ je o miksu dokumentarne forme, stop-animacije, crteža, umjetničkih performansa, simulacija video-igara, lažnih reklama, intimiziranih intervjua, alatkica sa socijalnih mreža, arhivskih snimaka, muzičkih spotova... Ma, o čitavoj kakofoniji slika i zvukova koji prolaze kroz glavu Afroamerikancima kada se nađu u situacijama za vas posve normalnim, a za njih traumatičnim – jer nije tačno da su svi životi u američkoj praksi jednako važni („All Lives Matter“).
Hiljadu problema
Koje su to situacije? Na primjer, kada momak crne boje kože greškom uđe u automobil bijele djevojke, isti kao njegov, i nema vremena da objasni što se dogodilo, jer ona već zove policiju. Zvuči smiješno, tačno, ali Nens već zna da ćete se smijati – i obraća vam se u kameru uz molbu da shvatite ovu situaciju ozbiljno.
To je samo 447. po redu od 1.000 problema sa kojima se ljudi tamne puti susreću svakodnevno. I Nens neobično ubjedljivo elaborira mnoge od njih, od visoke smrtnosti tokom porođaja Afromerikanki, preko seksualne orijentacije osoba crne boje kože, do policijske brutalnosti na američkim ulicama.
U jednom momentu gledate Nensa kako bježi od policajca, snimajući što se dešava telefonom. U drugom pratite šou za djecu „Svi umiru!“ u kom ucvijeljena Afroamerikanka priprema djecu crne boje kože za to da će umrijeti ranije od bijelih vršnjaka. U trećem posmatrate glinene figure u stop-animaciji kako razgovaraju o komplikovanim problemima u odnosima afroameričkih muškaraca i žena.
Vagina u kesi
U četvrtom vidite Vupi Goldberg, u ulozi policajke, kako uzima vaginu (?!) posramljene djevojke koja je prijavila silovanje - i stavlja je u kesu sa dokaznim materijalom. U petom slušate žalopojku animiranog brokolija koji je istrulio čekajući da ga neko kupi u prodavnici, kao u filmovima Jana Švankmajera, samo sa tekstom... I sve to za samo 30 minuta, u koje Nens uspijeva da sabije više nego što većina režisera ispriča za života.
Kombinacija ovoliko stilski različitih režiserskih sredstava mogla je žestoko da mu se obije o glavu i ostane na nivou stilske vježbe, ali Nens je pogodio metu. Forma u ovom slučaju odgovara suštinskom cilju. Gledaoci nemaju kontrolu nad narativom i nikako ne mogu da previde što će se desiti likovima.
To ih i dovodi u stanje iščekivanja i uznemirenosti, baš kao i junake na malim ekranima čije korake prate. I zbog toga - takvog ritma, žanrovske raslojenosti i režiserke psihodelije – osjećaju puls ljudi drugačije boje kože čije su najdublje emocije do tada samo mogli da zamišljaju.
Nagrađena pažnja
Istovremena vrlina i mana ovakvog pristupa jeste to što serija na momente može da djeluje zbunjujuće i ostavi vas sa „što je ovo, koji matrak“izrazom na licu. No, to može da bude falinka samo kad je riječ o nestrpljivim, nepažljivim, neangažovanim gledaocima – jer višestruko su nagrađeni oni koji se ponovo vrate pojedinim scenama.
U eri velikih cinika, koji ne prestaju da grinjaju kako 21. vijek boluje od „viška“ prava i rugaju se raznim organizacijama što se zalažu za zaštitu ranjivih grupa, Nensova serija je beskrajno važna. Bitna je zato što je hrabro čudna, beskompromisna, analitična, subverzivna i sposobna da igra ulogu, kako režiser kaže, „podizača kolektivne svijesti“. Da „RAOF“ nije toliko dobar šou, njegove riječi zvučale bi jadno pretenciozno, ali u ovom slučaju su tačne – kao medicinska dijagnoza.
Nemojte da dozvolite sebi da ne pogledate „Random Acts of Flyness“. Podmetnite nogu malom rasisti u sebi. Koliko god vam na momente bude sumanuta i neobjašnjiva, već poslije nekoliko minuta znaćete da je pred vama jedna od najboljih – i najvažnijih serija 2018. godine. M. I.
Žižekovski esej o pop kulturi
U završnici pete, predfinalne epizode Nens je napravio pakao od života svim gledaocima koji se pale na loše tipove iz pop kulture. Kombinujući filmsku analizu Slavoja Žižeka, doduše, mnogo uvjerljiviju, uz sve poštovanje prema popularnom filozofu, jungovski koncept sjenke i isječke iz popularnih filmova i serija kreator serije „Random Acts of Flyness“ postavio je tezu da „bijeli đavoli“, poput Voltera Vajta iz „Breaking Bad“ i Tonija iz serije „The Sopranos“ – održavaju bijelu supremaciju!
Nens je izložio mišljenje kako popularna umjetnost, od filmova „Fight Club“, „The House that Jack Built“ i „American History X“, kao i serije „Mad Men“, „The Sopranos“ i „Breaking Bad“, predstavlja ogledalo patološkog u nama. Tačnije, čovjekovog nagona da radi nepojmljive stvari – i nemogućnosti da ih učini zbog prijetnji od društvene kazne.
Time objašnjava naše navijanje za negativce – „amoralne đavole koji nikad neće priznati poraz i dozvoliti sopstveno poništenje“. I upozorava gledaoce da kroz takve likove, „bijele đavole“, ljudi svijetle puti upozoravaju ostale što im se može dogoditi ako pokušaju da ih pobijede. Hm. Bila ova „špica“ tačna ili ne, svakako je zanimljiva za razmišljanje. Zar ne, navijači Tejlora Durdena i Donalda Drejpera?
Rasista je svako ko kaže da to nije
Jedini čovjek bijele puti koji se pojavio u do sada prikazanim epizodama bio je glumac Džon Ham. Nens je objasnio i zašto – zato što zvijezda serije „Mad Men“ ima dobroćudno lice kom bijelci bespogovorno vjeruju, a upravo njima obratio se u sjajnom segmentu posvećenom kvazireklami za lijek protiv „bijelih misli“.
Ham se obratio gledaocima kraj malih ekrana držeći u rukama lijek crne boje po imenu „White Be Gone“. Objasnio je kako im može pomoći ako imaju „akutni viralni perceptivni albinitis“ od kog je i on bolovao prije nego što je dobio pomoć. Naveo je dva primjera klasičnih „bijelih misli“ koje je imao. Prva je glasila: „Jadne muslimanke. Nikada ne bih mogao da živim u zemlji u kojoj žene moraju da budu pokrivene.“ I još jednu: „Ja nijesam rasista.“
Kako je objasnio Ham, čim osoba kaže da nije rasista – ona to po pravilu jeste. I to je sasvim okej, dok ne postane svjesna da joj je potrebna pomoć. Ponovio je da lijek „White Be Gone“ može da eliminiše „bijele misli“, ali i da oni koji ga uzmu moraju da budu spremni za nuspojave. Nabrojao ih je onim čuvenim ubrzanim glasom kojim se i čitaju u TV reklamama. Između ostalog, korisnici lijeka bi trebalo da očekuju: mračne misli, egzistencijalnu krizu, nesanicu, prihvatanje lične i smrtnosti sopstvene kulture... Sve one bile su ilustrovane CGI oblačićima iznad njegove glave.
Zbog čega je ova vinjeta toliko dobra? Zato što je jedna od rijetkih koja ne predstavlja ne-bijelce kao jedine žrtve rasizma – već upućuje na to da je bijelim osobama potrebna pomoć. I da im se mora pružiti, a to je jedan od najzrelijih koraka ka afirmaciji „crnila“ (blackness) i rješavanje problema „bjelila“ (whiteness).
FOTO: indiewire.com / imdb.com / youtube.com / hbo.com
