Piše:
Miloš Milačić
Nosioci priče su kamermani Daršan i Viktor. Tom tandemu, bečka turistička organizacija nedavno je povjerila zadatak da snimi grad iz ptičje perspektive.
Kamere rezolucije 16:9 spakovane su u rančiće, zdravlje i vrijeme su ih poslužili, pa su njih dvojica – bukvalno poletjeli na posao.
Nijesu se pentrali po neboderima ili brdima iznad Beča, niti uskakali u jedrilice, paraglajdere i dirižable, već su se jednostavno vinuli nebu pod oblake. Kad bi Daršan i Viktor bili ljudi – sve bi to išlo mnogo komplikovanije. A ovako – oni su samo radili ono što najbolje znaju. Letjeli su.
Dva bjelorepa orla kružila su tako nad Bečom razgrćući stratokumuluse. Ozbiljni u namjeri da ispune što se od njih traži, osim u trenucima kad bi u letu spazili jedan drugog. Tada bi krištali od smijeha zbog čudnih, malenih naprava prikačenih na gornjem dijelu vrata. Ali, baš zahvaljujući tim kamericama od „360 stepeni“ napravili su neke od najljepših kadrova grada, ikad snimljenih iz vazduha.
Druga dimenzija
Sve je to, kasnije, upakovano u tri i po minuta promotivnog materijala. No, više nego dovoljno da se primijeti koliko, sa 800 metara nadmorske visine, stvari izgledaju drugačije.
Tako je, recimo, Katedrala Svetog Stefana iz perspektive Daršana i Viktora više ličila na igračkicu iz Kinder jajeta, a čuveni praterski točak na zupčanik izvađen iz utrobe nekog časovnika. Trg heroja razlikovao se od okoline samo po nijansi zelene koja je predstavljala travnjak, a te crne tačkice što su se razmilile po njemu nijesu bili mravi već - ljudi! Dvorac Šenbrun, ljetnja carska rezidencija, sveden je na kutiju šibica. Jedino je istoimeni zoološki vrt u blizini palate, iz vizure dviju ptica, ostao ono što je oduvijek bio - najstariji i najljepši zatvor za životinje na svijetu! To nema veze sa tačkom posmatranja. Isto bi bilo i da se gleda sa Mjeseca.
Zoološki vrt „Šenbrun“, koji se sada pruža na 17 hektara površine, zvanično je osnovan 1752. godine za vrijeme vladavine Marije Terezije. Bio je prvi tog tipa na svijetu. Ipak, istorijska veza pripadnika životinjskog i habzburškog carstva seže još dalje u prošlost.
Solomonov put
Istoričarima bi ponekad trebalo vjerovati, a piscima uvijek - pa čak i kada izmišljaju. Priča Žozea Saramaga „Putovanje jednog slona“, piščeva je posveta dobroćudnoj i mudroj životinji zvanoj Solomon. Ovaj slon je sredinom 16. vijeka prevalio put od Portugalije do Austrije, kao neobičan svadbeni poklon kralja Žoaoa Trećeg austro-ugarskom nadvojvodi Maksimilijanu. Bio je to prvi indijski slon koji je kročio na bečko tlo.
E sad, taj detalj oko dočeka Solomona, kada ga je hiljade Bečlija pozdravilo uz graju i ovacije i kada se petogodišnjakinja otrgla majci iz ruke i pojurila ka slonu, možda je samo plod Saramagove mašte. A sve i da jeste, trenutak je zapisan u vječnost, kao oda grdosiji koja umjesto da nogama „obori i zgazi jadno tjelašce“, kako je zaprepašćena svjetina očekivala, „surlom obuhvata tijelo djevojčice kao da je grli, podiže ga u vazduh, kao neki novi barjak - barjak života spašenog u posljednji čas, kada je već izgledalo da je izgubljen“.
Godine 1906. baš u „Šenbrunu“ došao je na svijet prvi slon ikada začet u nekom zoo vrtu. Sada vrt broji skoro 500 različitih životinjskih vrsta, a slonovi, onako ogromni i tromi, ostaju jedna od omiljenijih atrakcija za turiste. Pa ipak, nijesu oni zaštitni znak bečkog zoološkog vrta, već pande.
Crno-bijeli svijet
Iz svakog zoo flajera, postera, reklame, izviruju njihove crno-bijele glave. Pande ovdje imaju specijalni status. Bodigardovanije su čak i od polarnih medvjeda. Prvi par odraslih pandi došao je 2003. iz Kine. Četiri godine kasnije dobili su prinovu - Srećnog zmaja, prvu bebu pandu prirodno začetu u zoološkom vrtu. A godine 2016. rođeni su Fu Feng i Fu Ban.
Sada su to već stasali blizanci koji svakodnevno poziraju pred objektivima foto-aparata. Znaju da su najslikaniji u „Šenbrunu“ i navikli su na slavu. Nema sumnje da im nije dosadno. Stalno grickaju neku trsku ili drmusaju stabla kako bi sa njih pali plodovi. Ali, ima tu jedna opsena. Voće na granama nije niklo na njima. Donose ga čuvari u činijama i postavljaju na nedostupna mjesta, tako da pande moraju da se potrude da dođu do njega. Dok njišu grane da bi napunili stomake, crno-bijeli tupsoni ne shvataju da se sve vrijeme nalaze u „Trumanovom šouu“. I da je pravi život negdje izvan.
Pedeset metara
Gepardi su to davno ukapirali. Oni su svjesni u kakvom blagosr*nju žive. Jer, nije poenta u mesu prinijetom na tacni, već u jurnjavi za antilopom. Zvanično najbrži sisar na svijetu mogao bi najbržem čovjeku Useinu Boltu u trci na 100 metara da pokloni 50 metara fore - i opet da prvi stigne na cilj. A on se, jadan, pati u ograđenom kavezu bečkog zoološkog vrta, koji samo podsjeća na njegovo prirodno stanište. Proteže noge, vrpolji se, zgubidani, pentra po drveću i sjetno njuši miris mlade srnetine u vazduhu.
Nilski konji su mediokriteti, samo se brčkaju u blatu i onda poniru u vještačko jezerce. Bečki lavovi su u zen fazi. Meditiraju na suncu, sanjajući cirkuske tačke. Bizone i nosoroge ne bi trebalo uzimati za ozbiljno i dovoljni su sami sebi. Flamingosi statiraju u horu, a lame žvaću sve što im se poturi pod njuške.
Prva žirafa stigla je 1828. Tada je, kažu, jedan paviljon zoološkog vrta rekonstruisan zbog neočekivano dugog vrata dotične persone. Bečke žene tog doba uhvatila je opšta histerija, pa su krojile haljine u žirafolikim dezenima i pravile frizure „a la giraffe“.
Majmunska posla
Vukovima teško pada „ropstvo“. Rijetko se pojavljuju pred auditorijumom. Tihuju negdje u improvizovanoj šumi. Pingvini, foke i morževi vole publiku. Kada vide čuvara sa kofom, znaju da slijedi tačka sa ribama koje na kraju završe u njihovim stomacima, pa se pretjerano ne bune. Kada polarni medvjed pokrene dupe teško pola tone, ajfoni su u pripravnosti. Svi hoće da ga slikaju i prisustvuju trenutku kada uskače u hladnu vodu.
No, najotkačeniji od svih stanovnika bečkog zoološkog vrta su orangutani. Ima ih četiri. Zovu se Vladimir, Mota, Sol i Njonja. Kao braća Dalton. Orang-utan. Inače, to znači šumski čovjek.
U muzejskom dijelu koji nosi inventivni naziv „Kuća majmuna“ može se vidjeti lobanja orangutana koja se razlikuje od čovjekove tek po nešto isturenijoj vilici. Ti majmuni osjećaju da su osuđeni na doživotnu robiju, ali opet se raduju novom danu. Za razliku od depresivnih komšija oni se baš majmunišu u najljepšem smislu te riječi. Shvataju život kao zabavu, pa makar i iza rešetaka. I vole poeziju Bukovskog: „slonovi su ulepljeni blatom i umorni / nosorozi ne mrdaju / zebre su glupi mrtvi trupci / a lavovi ne riču / lavovi ne mare / lešinari su prežderani / krokodili nepomični / i bila je neka čudna vrsta majmuna / zaboravio sam kako se zove bio je gore na pregradi, taj mužjak / bacio se na ženku i odradio stvar / a onda se / svalio na leđa i kezio se, a ja rekao mojoj devojci: / idemo, najzad se desilo nešto...“
FOTO: etbtravelnews.global / heute.at / wien.info / zoovienna.at / railtours.at
