Piše:
Zoran Rakočević
Nema potrebe da zatrpavamo uvod nevjerovatnim podacima o karijeri i životu Stenlija Kjubrika. Prosto, ne postoji niko ko smatra sebe filmofilom, a da nije gledao makar jedno od njegovih remek djela, od „Puteva slave“, preko „Paklene pomorandže“ i „Odiseje 2001 u svemiru“, do „Širom zatvorenih očiju“. Većini ljubitelja filma poznato je i to da je iza Kjubrika ostalo nekoliko nezavršenih filmova i neadaptiranih scenarija. Među njima su najpoznatiji skript o Napoleonu Bonaparti, Kjubrikovoj vječnoj opsesiji, ali i scenario „Burning Secret“, pronađen nakon šest decenija, a o čijim se mogućnostima adaptacije šuška baš posljednjih mjeseci.
Mame i tate
Međutim, manje je poznato da se među Kjubrikovim nedovršenim projektima nalazi i psihološka drama „Nova djeca“ („New Children“). Filmski znalci i dalje ne mogu da se slože da li je ovo stoprocentno Kjubrikovo djelo, ali svi tvrde, bez izuzetka, da ovo ostvarenje nesumnjivo ima maestrov „šmek“ iz „Paklene pomorandže“.
Radnja filma „Nova djeca“ odvija se u neposrednoj budućnosti. Četiri nastavnika elitne srednje škole po imenu „New Age“, u neimenovanom američkom gradiću, upravo održavaju roditeljski sastanak.
Profesor neobiologije Stenli Haksli (Filip Simor Hofman), nastavnica modelinga enterijera Serena Kazakevičius (Džudi Denč), profesorica virtuelne komunikacije Niki Pejton (Džejn Fonda) i predavač savremene književnosti Fric Milton Šreder (Stiv Bušemi) – najmirnijim tonom saopštavaju okupljenim mamama i tatama da će iz škole izaći tek kad budu sigurni da se njihovi potomci nikada više neće vratiti u te iste školske klupe.
Roditelji se smiju. Misle da je riječ o šali. Njihove oči, usne, grimase vide se u krupnom planu. Jedna od majki želi da pozove taksi, ali nema signala. Druga pokušava da izađe i momentalno počinje da vrišti. Shvata da su sva spoljnja vrata i prozori zaključani. Profesor Fric piše nešto na elektronskoj školskoj tabli. Riječi „No passaran“ pojavljuju se na velikom ekranu. Do tada blagi žamor prekida ujednačen ton profesora Stenlija koji se obraća prisutnima preko mikrofona dok čisti uši i obrazuje DNK lanac od prljavih štapića.
- Prorijedili smo vazduh u školi da bismo ublažili vaše motoričke reakcije. Mi smo ipak ozbiljna škola, ozbiljan kadar. Znamo znanje. I ne pijte sa slavine, to nije voda, to je mišomor – kaže Stenli.
Debelo dupe
Profesorica Serena vadi poluautomatsku pušku iz ormara. Roditelji se komešaju. Jedna od majki pokušava da slomi prozor aparatom za gašenje požara, ali profesorica Pejton uspijeva da je savlada uz nekoliko pokreta tai tehnike i napuni joj usta pjenom iz aparata.
Dok se ona guši i čuje ridanje u pozadini, Fric na kompjuterskoj virtuelnoj površini pušta aboridžinsku muziku punu grlenih glasova, zvuka didžeridua, melizmatičnih tonova prirode i životinja. Niko ne odgovara na brojna pitanja roditelja. Isti PP aparat završava u faci jednog od očeva. Svi zaćute.
Kjubrik i dalje insistira na napetim, rezantnim krupnjacima protagonista. Tenziju pojačavaju i dijalozi. Profesorica Serena, nametnuvši se kao vođa nastavničke skupine, nišanskim vrhom automata otvara elektronski dnevnik, u mukloj tišini.
- Roditeljski sastanak može da počne. Adams, Brajan! Vi ste njegov otac, gospodine?
Brajanov otac (Rid Dajmond) ustaje.
- Jesam. Znate li s kim razgovarate? Znate li da se igrate sa životom, karijerom? Ja sam vicesekretar guvernera ove države...
- Znam. Ponovili ste nam to više puta kad ste nam prijetili otkazima. Sjećate se testova koje Vaš Brajan nije položio? Evo ga, tu je moj kolega, profesor Haksli. Njemu ste rekli da ćete mu razbucati dupe debelo ako Vašem sinu ostanu svi ti silni F-ovi, ako se dobro sjećam.
Stenli Haksli potvrđuje. Dok Brajanov tata rezignirano psuje, Haksli mu uz pomoć kolega skida gaće i grize komade debelog mesa.
- Viceguverneru fotelja više neće biti potrebna - dovikuje Pejtonova dok ih gađe puškicama. Natpis „No passaran“ Fric sopstvenim jezikom mijenja u „Mein Kampf“.
Očerupana ptica
Krvavih usta, Stenli klikće na narednog učenika u dnevniku.
- Argerič, Marta, ko je njen roditelj?
Niko se ne javlja, ali grupa predaje ženu nastavnicima. Martina mlada majka (Sandra Bulok) bez trunke snage, izgurana od preplašene gomile, staje ispred nastavnog kadra.
- Ali, ja čak nijesam Martina biološka majka...
- Ćuti! Ja sam ovdje biološka struka! - odgovara Stenli, a ova pada u nesvijest.
- Muž od upravo posrnule gospođe prijetio mi je da će me je*ati mojim rođenim penkalom, ako Marta ne bude dobila diplomu za najboljeg skauta - uključuje se Fric Milton Šreder.
Potom navlači gumenu rukavicu na penkalo, a Pejtonova zavrće suknju Martine majke. Dok penetriraju u Argeričevu, nabrajaju dalje.
- Bibit, Vilijem!
Vilijemovom ocu, lokalnom biznismenu koji drži lanac prodavnica krofni, profesorka Serena pomokri se na facu.
- Braun, Čarls!
Dječakovoj majki, uglednoj okružnoj sutkinji, Niki Pejton cigaretom ureže „JackASS“ na čelo...
Nasilju i gadosti koje sprovodi jedan, reklo bi se, držeći akademski sloj, visoki prosvjetni kadar, niko se ne odupire, nema protivradnje, koja je spakovana u nekoliko pokušaja da se masakr zaustavi.
U jednom momentu, dok se lustracija nad roditeljima pomamljene djece novog doba sprovodi u zatvorenoj školi, na prozorska okna počne da udara golub. Vidimo ga u više kadrova, iznutra, pa spolja, pa u „subjektivcu“, kao da smo mi ptica koja želi da uleti u školu. Četiri nastavnika otvaraju prozor. Duboki zvuk didžeridua prolomi se školskim dvorištem, pomiješan sa kricima.
- Makar ptica je slobodna. Poštedite ptice!
Stenli je uhvati i očupa joj krilo. Ispod krvavog perja Pejtonova nalazi mali čip i kameru. Uključe ga u kompjuterski spremnik – ptica je snimala što se dešavalo unutra. Kazakevičius je bijesna, poziva neki broj na velikom ekranu.
- Prebacite mi ministra. Šifra „Nju Ejdž“.
Topovsko meso
Na ekranu se ubrzo pojavljuje američki ministar obrazovanja Skot Skotson (Majkl Daglas).
- Škola „Nju Ejdž“, izvolite... Skotson govori. Da li je zastrašivanje završeno? Čujete li me, da li je operacija obavljena?
Ostatak roditelja u čudu gleda čas u sopstvenog ministra, čas u druge roditelje čija su tijela razvučena po stolovima i podu.
U narednom kadru vidimo samo usta profesorice Serene.
- Ovo je trebalo da bude obračun snažne države sa rastućim kapitaistima, grupama za pritisak i uticajnim tajkunima koji sve više uzimaju maha u – čemu sve ne... politici, ekonomiji, sitnoj trgovini, bolnicama, školama, je li tako gospodine Skotson? Vi ste nas, prosvjetne radnike, iskoristili kao topovsko meso, da se zarad vašeg sukoba sa sumnjivim kapitalom i jačanjem lokalne ekonomske hunte, mi obračunavamo sa svima njima, čija nam djeca svakodnevno seru po glavama, jedu naše živce i čine nas ništavnim, nesposobnim, bezvrijednim govnima. U ovoj zemlji profesor ne vrijedi ništa. Čak nas i sopstveni učenici gaze. E, pa nećete! Ovo je naša operacija.
Sumnjiva svijest
Slijedi nekoliko kadrova iz ptičje perspektive. Muzika se pojačava, tempo ubrzava, čuje se mnoštvo životinjske onomatopeje. Razgovor bijesnih nastavnika, histeričnih roditelja i zapapričenog ministra postaje nerazgovjetan...
Prozori i vrata se otvaraju. Rulja kreće napolje. Taj novi bogataški sloj što jede i građanski poredak trči po dvorištu, ali pokosi ga oružje četiri ratnika apokalipse sa prozora. Roditelji padaju svi do jednoga. Tišina. Muzika prestaje. Apsolutno nijemi kadrovi podižu dlake na tijelu bešumnom okrutnošću koja prkosi silnoj jurnjavi i krvoproliću.
Već je mrak. Samo svijetli veliki natpis „New Age“. Serena, sa jednokrilom pticom u skutu sakoa, Stenli krvave košulje, Niki sa PP aparatom i Fric sa kadriranom tetovažom svastike na potiljku, uzimaju jastuke i odlaze u spavaonu. Kraj filma.
Ne zna se dokle je Kjubrik stigao sa ovom psihološkom dramom koja, čini se namjerno, nosi ime „Nova djeca“ – iako u njoj nema nijednog djeteta. Filmu svakako fali kjubrikovske preciznosti i perfektnog dizajnerskog osjećaja, tako prepoznatljivog u minulim djelima. Odatle potiču i spekulacije da je postprodukciju prepustio saradnicima što je, opet neobično – jer Kjubrik je bio jedan od najopsesivnijih režisera svih vremena i volio je da kontroliše svaki aspekt stvaranja filma.
U svakom slučaju, ovo je vrlo otrežnjujuće djelo. Iako je navodno snimano sredinom osamdesetih, prije skoro tri decenije, ipak se nemilosrdnost distopijske slike vremena lako očitava u odnosima modernih ljudi. Zar ne živimo u gradu u kom se formiraju elitna odjeljenja u školama, u kojima djeca neokapitalističkog sloja bez milosti zavode diktaturu sumnjivih vrijednosti i malograđanske svijesti?
DIZAJN POSTERA: Srđa Dragović
