Već se poneka sijeda znala potkrasti u bradi uglednog sarajevskog pjesnika i izdavača Maka Dizdara, a cijele se decenije protegle otkako je proputio sa svog hercegovačkog kamena. Ipak, neke prikaze sa srednjovjekovnih spomenika, pred kojima je ćutio kao dječak, još su ga pohodile u snu. Pratile su ga kao tiha patnja i znale da probodu po lijevoj strani. Toliko, da su morale u pjesmu.
Tmuša neprebolna
Neizlječiva je boljka balkanskih naroda da čereče i seciraju pjesnike. Da ih kalupe u identitete i ljubomorno svojataju. I da ih tumače po meraku ideologije ili aktuelne politike. Pogotovo u Bosni.
„Ima jedna modra rijeka / Široka je duboka je / Sto godina široka je / Tisuć ljeta duboka jest / O duljini i ne sanjaj / Tma i tmuša neprebolna / Ima jedna modra rijeka / Valja nama preko rijeke“
I dalje je mnogo onih na raznim ,,stranama“, kojima je u posljednje tri decenije komadanje bivše domovine i bunkerisanje iza nekih novih međa bilo po meraku - a koji su „Modru rijeku“ Maka Dizdara shvatali kao metaforu Jugoslavije. One koju bi trebalo „preskočiti“, prevazići...
Gitarista Slobodan Boda Kovačević nije znao što bi to tačno mogla da predstavlja „Modra rijeka“. Ali, osjećao ju je toliko, da je početkom 1978. godine nagovorio prvo kompletnu postavu Indeksa, pa potom i umne glave iz diskografske kuće Jugoton - da snime album po stihovima Maka Dizdara.
Melanholija kamena
Ideja iracionalna, zamisao neočekivana... Što će, pobogu, Indeksima - festivalskoj limunadi i mašini za rok obrade - prvi album? Šesnaest godina nakon osnivanja? I to još konceptualni, u doba kad su progresivni rok i psihodelija polako svirali fajront i u Jugoslaviji, pred stupanjem grubljih pank koraka. Mnogo je onih koji su mu rekli – odveć je kasno za to.
Pjesma „Modra rijeka“ i zbirka „Kameni spavač“ spojile su Maka Dizdara sa onim ko je i dalje bio - dječak Mehmedalija. Sa velikom melanholijom koja se lomila o bjelinu hercegovačkog kamena, pa bježala iz vjekovima zabačene kasabe. A zapise na stećcima, nadgrobnim pločama bosanskih krstjana, i dan-danas književnici obilaze više od istoričara.
Postmodernisti se sada zaklinju, da je više o smrti i prolaznosti, u tih nekoliko opominjućih riječi za prolaznika namjernika, na ploči ostavio neki bezimeni srednjovjekovni Bosanac, nego cijele akademije. I sve to se spustilo u „Kamenog spavača“ i „Modru rijeku“ – sadržano u metrici narodne pjesme, u govoru Hercegovine koja više ne postoji.
Gitara i batler
Tu slutnju bajke iz davnina, riječi proroka o prolaznosti života, Sirat-ćupriju što svakog insana čeka kad pođe Bogu na istinu - osjećao je Slobodan Boda Kovačević, isto kao i Mak Dizdar. I poželio da od nje napravi rokenrol!
„Modra rijeka“ nije rok opera u mjeri u kojoj je to bio „Gubec-beg“ Karla Metikoša i Josipe Lisac tri godine ranije. Bila je oslobođena narativa - ali tako da djeluje kao splet narodne lirike, ritual posne žetve sa kraja ljeta, slava života i inat prolaznosti. Poput orbitiranja usamljenog satelita - udaljavajući se od recitala „Modra rijeka“ (stihove govorio zagrebački glumac Fabijan Šovagović), preko „Slova o čovjeku“ (posebno raskošna i virtuozna po zamisli basiste Fadila Redžića), do posljednjeg instrumentala – do „Modre rijeke“ u novom ruhu.
Ploča je bila kompaktna i osmišljena tako da je sarajevska ikona, tada mladi pjevač Davorin Popović, svjesno igrao „batlera“ prepuštajući glavnu ulogu Bodinoj gitari. Jer ovo je bio njegov momenat, šansa da uhvati zalet iako je okasnio na startu, pa pređe Sirat-ćupriju u foto finišu. Da gitarom zavesla rijeku i premosti je na komadu longplej vinila. Onog za koji su mnogi govorili da je prošlo previše vremena za Indekse da bi ga ikad objavili...
Kultna grupa objaviće drugi i posljednji pravi album tek 1999. godine - u drugačijem Sarajevu, novoj državi, daleko od fascinacija prog-rokom i stihova Maka Dizdara. A ploču „Modra rijeka“ su početkom septembra 1978. prvo sa oduševljenjem prihvatili, a zatim „ukopčali“ svi. Kao metaforu o grupi mladića koji su predugo i previše bili festivalski sastav i ljetnja hit šećerlema, da baš niko nije očekivao da ostave trag.
Vinil i stećci
Ipak, Indeksi su prešli veliku vinil ćupriju i postali pravi, ozbiljan, autorski bend. Iste su ćuprije Boda i Davorin prelazili neposredno nakon rata, sa prvim svirkama u Podgorici i Beogradu...
Tu negdje je i ono što je Mak Dizdar zaista pjevao kao uspavanku dječaku Mehmedaliji, kog se nikad nije odrekao. „Modra rijeka“, vapaj da se zaobiđe kolotečina, odigra mimo očekivanja većine, nadvisi komfor zona i nasamari prolaznost. Jer valja nama preko rijeke! Tako je i opomena sa nadgrobne ploče, da ista jedna takva čeka namjernika, postajala himna i zavjet stvaranja.
Da „Modra rijeka“ bude savršeno svjetski, moderan rokenrol proizvod, a opet do kraja hercegovački, pobrinuo se i slavni slikar Mersad Berber. Pogled naslikane mlade žene opominje sa omota ploče baš kao riječi na stećcima. Da su živi, Mehmedalija Mak Dizdar, Slobodan Boda Kovačević i Mersad Berbi bi nam objasnili, zašto su morale da budu modre njene oči.
S. STAMENIĆ
FOTO: etrafika.net
