On navodi da već duže od godinu dana tenzije na Balkanu rastu i da iako ima mnogo pojedinačnih primjera, najupečatljivija je patologija koja ih sve prožima.
Posljedica toga je, kako kaže, što dobar dio Balkana prolazi kroz period ozbiljne stagnacije u ekonomskom razvoju, što ne postoji mogućnost razrješenja važnih političkih pitanja, a tu su i sve slabija bezbjednost i međudržavna trvenja.
Patologija je ono što definiše Balkan - sile, pritisci i okolnosti koje određuju modernu političku realnost.
"Uprkos propuštenoj šansi ranih devedesetih, akcije Rusije i Sjedinjenih Država osigurale su nastavak Hladnog rata. Sada se dobar dio tog Hladnog rata odigrava na Balkanu, a posebno u Srbiji. Moskva je osnovala humanitarni centar u Nišu, koji bi trebalo da pomaže u slučaju prirodnih katastrofa. I SAD i Rusija otvorile su diplomatski front na Balkanu. Amerika nameće Srbiji članstvo u NATO-u, a Rusija kontrira ugovorima o naoružanju. To sve podržavaju obavještajni operativci. I Amerika i Rusija bore se obavještajno jedna protiv druge na Balkanu. Mala trka za naoružanjem izbila je između Hrvatske, koju podržavaju SAD, i Srbije, kojoj leđa drži Rusija. Obije strane koriste medije na Balkanu da napadnu jedna drugu i da se dopadnu balkanskim vladama, ali i narodima", piše Mejer.
Odluka zapadnih sila o tome koja od "političkih zajednica" ima pravo da bude nezavisna bila je nepredvidiva, nestalna i nelogična. Crnoj Gori je "dozvoljeno" od Zapada da održi referendum o nezavisnosti 2006. On je jedva prošao, ali Crna Gora je dobila pravo da postane nezavisna. I Kosovo je priznato kao nezavisna država od većine zapadnih i drugih vlada. Ali bilo kakav napor Republike Srpske da se izbori za nezavisnost od Bosne odmah je odbačen u zapadnim centrima, piše Mejer, uz opasku da Zapad nikada nije shvatio etničko pitanje na Balkanu.
Lideri u regionu imaju naviku da pokušavaju da zadovolje velike sile, govoreći da su "preslabi i premali" da se sami staraju o sebi, i redovno govore glavnim silama ono što ove žele da čuju. To instalira psihologiju slabosti i nemoći i ostavlja prostor za sanjarenja o spoljnoj dominaciji. Tako balkanski lideri ne moraju da snose posljedice svojih odluka i nemaju nikakvu odgovornost, navodi Mejer.
"Balkanski lideri prečesto se sakrivaju iza psiholoških ili institucionalnih slabosti, preplašeni da će napraviti greške i u stalnoj panici od toga da bi nekom zapadnom kolegi mogli da kažu 'ne'. Zato oni obećavaju mnogo, a ostvaruju malo; primorani su da odlažu odluke ili da ih nikada ne donose. Ne rizikuju, dogovaraju se van javnosti i oslanjaju se na koterije prijatelja i porodice. Možda je najgori primjer tužni neuspjeh srpskih lidera da preuzmu stvari u svoje ruke što se tiče Kosova, dozvolivši tako da se to odlaže iz godine u godinu. Posebno je bilo nesrećno što su predsjednici Vučić i Tači saopštili da se nadaju da će Tramp i Putin riješiti pitanje Kosova kada su se sreli prošlog mjeseca u Finskoj. Taj stav Vučića i Tačija predstavljao je ukinuće njihove dužnosti -- Kosovo je njihova odgovornost", piše Stiven Mejer.
