Piše: Dr Čedomir BOGIĆEVIĆ
Crnogorski jezik je autohtoni, posebni, samoodređujući jezik koji u svojoj vjekovnoj egsistenciji stvorio crnogorski narod pa se on imenuje ne po državi Crnoj Gori nego po njegovom tvorcu – Crnogorskom narodu. Crnogorski jezik je ukraden i preimenovan u srpski jezik još 1850.godine, Bečkim književnim dogovorom (Beč, maja 1850.g.) što je bio odraz politke Načertanija da su Crnogorci Srbi, a Crna Gora geografska oblast propalog srpskog carstva.
Tu su odluku bez predstavnika crnogrske države crnogorskoga vladara Petra II Petrovića donijeli Vuk Karadžić, I. Kukuljević, D. Demetar, F. Miklošić, Đ. Daničić, I. Mažuranić. S. Pejanović i dr., što je bio zločin protiv čovječnosti prema crnogorskom narodu koji je svoj jezik nazivao naški, narodni, ilirski, slovinski. Za osnovu štokavskog dijasistema ovi asimilatori i negatori crnogorskog naroda i jezika uzeli su crnogorski jezički izraz sjeverozapadnog crnogorskog govornog područja i nazvali ga srpskim jezikom.
U svemu tome je glavni promotor takve jezičke politike bio Vuk Karadžić, rodom iz Petnjice, Šavnik, reformator srpskog jezika i negator crnogorskog jezika koji je govorio svojim maternjim – crnogorskim jezikom, a majka mu je Jegda Karadžić, udata za Vukovim ocem Stefanom, rođena u Ozrinićima, od roda Nikolića.
SAMONIKLI JEZIK
Predlažemo crnogorskim prosvjetnim vlastima da svečano obznani pravno-politički akt – Deklaraciju o nevažnosti Bečkog književnog dogovora i njegovoj asimilatorskoj jezičkoj i književnoj politici. Crnogorski jezik nije posebiti izraz troimenog jezika kojim se služe još i Srbi Hrvati i Bosanci nego je to autohtoni zasebni samonikli jezik koji je uzet kao osnov modernog srpskog jezika i njegov fundament, kao akt ukidanja crnogorske nacije.
Istovjetnu odluku u pogledu pravne prirode treba donijeti i u vezi sa odlukama Novosadskog jezičkog dogovora iz 1954. godine, u kojem se ne pominju crnogorski narod i crnogorski jezik, a što je djelimično urađeno Ustavom Crne Gore iz 2007. godine, proklamacijom da je službeni jezik u Crnoj Gori – crnogorski, ali ovo pitanje treba dalje razraditi u pogledu egzistencije jotovane i govorne varijante crnogorskog jezika, po kome se prepoznaje crnogorski narod u jezičkoj komunikaciji, kao i službene upotrebe drugih jezika posebnim zakonom o službenoj upotrebi jezika (granice moga jezika su granice moga svijeta – E. Lask).
JAVNA ADMINISTRACIJA
Potrebno je ustavno-pravno i zakonski konstituisati, de constitutione i de lege ferenda, zakletvu na vjernost Državi Crnoj Gori državnih i javnih službenika koja se može nazvati svečanom izjavom ili svečanim obećanjem, kako je bilo stipulisano u crnogorskoj državno-pravnoj povijesnici još od države Ivana Crnojevića pa sve do 2004. godine kada je ova zakonska obaveza prešla u etički kodeks ali kao izjava o lojalnosti i to Državnoj Zajednici Srbije i Crne Gore, tokom koje je donijet etički kodeks državnih službenika ali se ta lojalnost ne opredjeljuje imenično državi Crnoj Gori, nego apstraktnoj državi (Državna zajednica Srbije i Crne Gore).
Najljepše izraze o vjernosti državnih službenika sadržani su u Zakoniku Petra I (1798.), Zakoniku Knjaza Danila i svečanim zakletvama senatora, kapetana i perjanika iz 1855., Zakonu o činovnicima građanskog reda 1902. godine, kao i u socijalističkom službeničkom sistemu od 1953. do 1990. ali je svečana izjava bila na snazi do 2004. Treba istaći da u filozofskom, socijalnom, pravnom i moralnom smislu, lojalnost nije što i vjernost, jer je prva ustanova nametnuto i nevoljno prihvaćeno stanje bez izraza unutrašnje introspekcije koja se odražava kao nevoljno obzorje koje se prihvata kao trenutno i nametnuto. Zavjet vjernosti treba da polažu i narodni poslanici koji ne bi mogli stupiti na dužnost u narodnom predstavništvu dok ne polože zakletvu vjernosti (nakon verifikacije mandata), članovi izvršne, sudske vlasti, vojske, policije, svih službenika u oblasti kulture zdravstva i prosvjete, kao i u lokalnim samoupravama, jer svi žive od državnom brašnjeniku, a ukupno je njih 70 % na referendumu glasalo protiv crnogorskog prava na samostalnu budućnost.
Još je jedan teški relikt ostao na crnogorski službenički sistem kao plod srpske pravne svijesti da se crnogorski službenici dijele na dvije klase: službenike i namještenike, što je odraz zakonodavstva kraljevine Srbije i SHS, dok je crnogorski službeni sistem poznavao jedinstven činovnički red, 1902. godine i jedinstven službenički red od 1953. do 2004. kad se pod pritiskom sprske pravne i kulturne svijesti dijele na službenike i namještenike, što bi bilo kada bi u opštem režimu rada uveli podjelu radnika na šegrte majstore i kalfe, a u ovom sistemu postoji jedinstven sistem radnika – zaposlenih, što treba da obuhvati i službenički sistem putem jedinstvenog službeničkog subjekta – službenika, jer je službenički sistem dio radnog prava koji zbog svojih određenih specifičnosti je uobličen u poseban službenički sistem.
Nema crnogrske javne administracije ni crnogorskog javnog službeničkog sistema (u kome prevladava srpski kulturni duh, zbog čega je još 2006. trebalo ukinuti i nanovo konstituisati sve naučne, kulturne i državne institucije što je iskustvo Francuske buržoaske revolucie 1789.) u svim granama vlasti bez ustavnog i zakonskog konstituisanja zavjeta vjernosti.
Nema razvoja institucija crnogorske države (institucije čine: personalni element, materijalni element i organizacija) bez kulturološki vrijednosnog sastava personalnog bića crnogorskih institucija koja istorijski duhovno nije sazrela da preuzme odgovornost za dalje razviće i napredak crnogorskog društva kao multikulturnog, a koja je po svojoj aksiološkoj ravni temeljno anticrnogorska, predstavljajući se u svom spoljašnjem fenomenu kao navodno “građanska”, a temeljno je velikosrpska, i a priori se odriče svog nacionalnog identiteta i subjektiviteta (temeljno crnogorskog jezika i sveukupne crnogorske autohtonosti, a osobito tekovina 13-julskog ustanka crnogorskog naroda), što može predstavljati “caput mortum” crnogorski i koja državu samo posmatra kao društveno-kapitalističko udruženje.
NAUKA I KULTURA
Potrebno je u Crnoj Gori obrazovati savremeni časopis za nauku, kulturu i umjetnost, koji bi izlazio jednom mjesečno, a ubrzo nakon toga jednom neđeljno. Velika je duhovna nestašica ovakvog časopisa za kulturu i biće crnogorskog društva jer skoro sve države imaju ovakvu vrstu časopisa, sa plurilingvističkim pismom i multikulturnim izrazom, pa bi crnogorske prosvjetne vlasti kao i one u oblasti kulture trebali pod hitno da stave na dnevni red obrazovanje ovakvog jednog časopisa, njegovu uredničku koncepciju i strukturu redakcije, a u sadejstvu sa nosiocima privatnog kapitala. (Kraj)
(Autor je predsjednik Senata DANU, član Odbora za pravne nauke CANU, pravni teoretičar, socijalni filozof, pravni pisac i publicist)
