Cetinjski manastir jedan je od ključnih simbola Crne Gore, a ikonostas njegov važan element. Ikone i većina drvenih elemenata u kritičnom su stanju. Konzervatori nijednog trenutka ne sumnjaju da će posao koji im je povjeren obaviti kako valja. Projektom rukovodi konzervatorka Nevenka Popović. Za izradu projekta ljudi iz Centra za konzervaciju i arheologiju potrošili su godinu dana.
Pošto je Bogorodičina crkva jezgro crkvenoga života u manastiru trebalo je obezbijediti i kontinuitet bogoslužbe u tom prostoru. Preuzeli su obavezu da na mjestu ikonostasa postave foto tapet sa njegovim prikazom. To je u Crnoj Gori pionirski poduhvat. Za realizaciju ove ideje angažovan je profesionalni fotograf Lazar Pejović. Uz snimanje, on je bio i zadužen i za pripremu fotografija za štampu. Urađena je i nova noseća konstrukcija ikonostasa. Prethodna, stara oko 220 godina, u cjelosti je bila uništena crvotočinom. Nova je urađena u stolarskoj radionici stolara Milosava Mikice Milenkovića, od kvalitetnog drveta mulike, koja je za ove namjene pripremana godinu dana unaprijed. U izradi te konstrukcije učestvovao je i vajar Marko Đurović.
KRITIČNO STANJE
Tek kada je sve to bilo spremno, počela je demontaža ikonostasa. Bio je u kritičnom stanju. Popović nabraja: Noseća drvena konstrukcija totalno uništena crvotočinom. I drvo na dverima prilično oštećeno. Ikone rađene na platnu, a zatim aplicirane na drvenom dijelu dveri u izuzetno lošem stanju. Platno je oksidisalo, krto i istrulilo, posebno na mjestima gdje su se nalazili korodirani metalni klinovi kojima je platno fiksirano za drvenu podlogu dveri. I gabaritni krst sa vrha ikonostasa u veoma lošem stanju, drvena masa oštećena od crvotočine, rezbareni ukrasni elementi izlomljeni a pozlata totalno ruinirana. Drvena osnova rezbarije skoro potpuno uništena i pretvorena u prah. Prilično obeshrabrujuće, ali ne i za eksperte koji se godinama srijeću sa sličnim problemima i znaju kako se prevazilaze. Pitamo kako planiraju konsolidovati uništene rezbarije.
- Vrlo težak posao. Prvo smo sa svih površina skinuli nečistoće da se nepoželjni elementi ne bi fiksirali uz zlato i bojeni sloj. Nakon toga, koristili smo paraloid B72 i rastvarač ksilol koji je štetan po ljudsko zdavlje. Drugi, manje agresivni rastvarači djeluju na bojeni sloj i izabrali smo ksilol, bez obzira na rizik. Tretirali smo rezbarije u dva navrata. Prvo sa rastvorom od pet, a potom od 20 odsto paraloida B72. Taj proces je u finalnoj fazi. Krećemo u restauraciju. Prvo se restaurira kredna podloga koja je vremenom uništena. Na pripremljenu podlogu nanosi se podloga za zlato i fiksativ. Završni sloj je zlato. Bez ponovnih intervencija sav ovaj materijal ostaće stabilan narednih 80 godina - kaže Popović.
ČOVJEK JE NEZAMJENJIV
Kad sve to čujete djeluje jednostavno. Jednostavno kao potez fudbalskog majstora koji u savršenom luku lob udarcem matira nesmotrenog golmana, ili kao kada Damir Imamović zapjeva „Dva se draga vrhom milovala...“. Ali, pokušajte i vi to jednom. Shvatićete da je neuhvatljiv taj san o savršenstvu.
- Tehnologija donosi neslućene mogućnosti, ali mašine su u ovom poslu nemoćne. Čovjek je nezamjenjiv. Konzervacijom i restauracijom kulturnih dobara može da se bavi samo onaj ko ima ljubav i odgovarajući osjećaj u rukama. Ako mu to fali, neće ništa dobro učiniti. Svaki potez više može biti fatalna greška. Osjećaj mjere. To je ovdje najbitnije. Da razumijete što je dobro, a što nije. To je ta vještina. Možete da naučite mnogo, ali u praktičnom radu sve ono što ste prethodno naučili može vas učiniti bespomoćnim. Morate znati kad stati - kaže Nevenka Popović.
PUT BEZ PREČICA
Da bi eventualni propusti prošli bez značajnijih posljedica, svi tragovi koje ostavljaju na kulturnom dobru su napravljeni materijalima koji su reverzibilnog karaktera. Sve što postave mogu i da skinu. To im sužava mogućnost upotrebe nekih savremenih preparata koji bi olakšali posao. Ne žale zbog toga.
- Suština konzervatorskog rada je da se ne može poznati što smo mi radili. Naš cilj je da kada vratimo ikonostas u Cetinjski manastir ljudi kažu: „Šta ste ovdje vi radili?“ To bi nam bio najveći kompliment. Decenijama radite i restaurirali ste stotinu ikona, ali može da vas put nanese na novog, kako mi kažemo, „novog pacijenta“, sa kojim vam od koristi ne može biti ništa od prethodno stečenog iskustva. Naučite vi kako se spravljaju hemikalije. Znate da odredite procentualne odnose. Ništa vam iz domena tehnologije nije nepoznanica. I dođe trenutak kada vam sve to ne pomaže. Ima ovaj posao sličnosti sa medicinom. Dva čovjeka se liječe od iste bolesti. Nekoga izliječi andol, a neko se neće izvući ni poslije hirurške intervencije. Nema pravila. Posebno se zakomplikuje kada radite retuš ili rekonstruišete nedostajuće djelove. Ne smijete biti ni gori ni bolji od majstora čije je to djelo. Često se radi i pod miskroskopom. Pronalazite odgovarajuće osvjetljenje.. .Suočavate se sa mnogo nepoznanica dok pripremate odgovarajući i odlučujući potez - kaže konzervator Saša Brnović.
On i njegove kolege imaju zadatak da sačuvaju autentično kulturno dobro. Vrijeme i trud koji treba u to uložiti ne opterećuju ih. Važno je naći pravi put, a on je samo jedan. Sve je ništavno u odnosu na vrijednost kulturnog dobra čija je sudbina, na neki način, u njihovim rukama. Za njih je van zdravog razuma tragati za prečicama i olakšicama ako pribjeći njime predstavlja bilo kakav rizik za status kulturnog dobra koje vam je povjereno. Nikada ne tragaju za najjednostavnijim. Dozvoljena su samo najkvalitetnija rješenja.
Ljudi iz sjenke
Savršeno odrađen posao u konzervatorskoj struci je dobra preporuka i jača samopouzdanje, ali onoga ko ga je završio neće proslaviti. Za njegovo ime znaće ljudi iz struke i malo ko izvan esnafa. Recimo, ako se od imena ljudi koji su izmjestili van dohvata duboke vode Pivski manastir i sve njegove freske, sjetite više od jednog, bez rizika da laskate sebi smatrajte se dobro obaviještenim čovjekom. S druge strane, u vječnost sebe upišu konzervatori koji naprave najveće greške. One se pamte. Takva je ljudska priroda. S puno strasti čovjek se unese u porugu i pokudu. U pohvalama je rezervisan. Imena savjesnih konzervatora i restauratora kulturnih dobara teško se pamte.
- Mi smo ljudi iz sjenke. To je najljepša pozicija. Da smo dobro obavili posao znamo kada nas niko ne pominje. Pohvale su zaslužili slavni majstori čijim djelima „produžimo život“. Taj njihov novi život najljepša je pohvala koju možemo zaslužiti. Ključni pojam je odgovornost. Znaju se propisi. Znaju se pravila struke. Naš zadatak je da budemo profesionalci i moralni ljudi koji posvećeno služe kulturnim dobrima - kaže Saša Brnović.
