Revolucija
Reporter Milutin Labović, autor teksta „Umjesto ulaznice kamenice“ objavljenog u Pobjedi, želio je jasne činjenice, a mogao je samo da se uhvati za zvanično saopštene brojke. Počinioci: nepoznati. Huligani u prvom, vandali u drugom dijelu saopštenja. U bjekstvu su, za njima se traga. Brojka: više od 1.000 ljudi!
Tada i nikada više, dio „Morače“ potpuno je demoliran. Oni koji su te večeri bili tamo svjedoče kako je incident bio mnogo veći od onog što je zabilježio tada jedini dnevni list u republici.
Da li zbog patine vremena, očuđenosti koju stara sjećanja pruže nekom događaju ili realne potrebe tadašnjih vlasti da se skandal zataška - tek, u sjećanju Titograđana sve je ličilo na stampedo. Skoro i na revoluciju - za generaciju rođenih nakon rata, kojima su očevi govorili da nemaju pojma o njoj.
Jugoslovenka
Zašto baš tada? Te 1984. Zana je bila moćna mašina na gorivu najvećeg jugoslovenskog hita osamdesetih, „Dodirni mi kolena“. Nimani je bila fenomen koji je savršeno stao između redova „lepo ugosti i zadovolji me“.
Do srži emancipovana, a sa imenom koje je slutilo da dolazi negdje iz tamnog vilajeta Kosova, koje se tih godina polako budilo i bunilo. Rođena Beograđanka - i prototip Jugoslovenke mnogo više nego što je Lepa Brena to ikad bila. Zanu ste mogli da upakujete i u pank kožnjak, i da je sakrijete iza šarenih disko naočara, i da joj navučete mrežaste čarape pastirske rokerke.
Zana - to je bila savršeno domaća, komšijska, jednostavna, nenapadna ljepota. Za razliku od Nataše Gajović („Vejte snegovi“, „Oženićeš se ti“) sa očima promrzle, ranjene srne ili Nataše Živković („Rukuju se rukuju“) sa pojavom vamp Lolite - Zani je bilo lako prići. Bila je, prije svega drugarčina. I eto, baš takva bila je savršena Jugoslovenka.
Upozorenje
Računajući na to „drugarstvo“ i na praksu da će se, kao i na skoro svaku utakmicu i koncert u već pola decenije staroj ,,Morači“, ući besplatno nakon pola sata od početka - više od hiljadu Titograđana našlo se pred dvoranom. Radnici obezbjeđenja dočekali su ih upozorenjem da će braniti ulaz i ekskluzivno pravo oko 2.500 onih koji su platili kartu vide i čuju Zanu.
Da li je bilo do ranog proljeća ili dana što je „na sveže mleko mirisao“ ili obećanja o „srebrnim lančićima, crvenim malinama i karti do Amerike“... poletjele su prve kamenice. Jer pobogu, drugovi - kakav je to san o socijalizmu i drugarstvu, što će nam ta „Morača“, ako se na mig redara ne može preskočiti kapija i u posljednjih pola sata čuti i vidjeti Zana?
Menadžerka
Kao u bilansu neke bitke, titogradska milicija još je zaključila: 15 redara i deset milicionera junački su odbranili kapiju i zakon reda. Za počiniocima se traga, ovo je prevršilo svaku mjeru...
Zana Nimani napustila je bend nakon dvije godine, pa muziku i konačno Jugoslaviju. Šturi nostalgični članci žute štampe u pravilnim razmacima još umiju da podsjete kako je sada negdje u Kanadi i da je uspješna menadžerka privatne kompanije.
Ipak, ako je potražite na društvenim mrežama pod imenom Zanna Siskin, prepoznaćete damu koja je neobuzdanu plavu zamijenila strožijom tamnom kosom. I drugarski osmijeh, zbog koje su Titograđani tog 12. marta 1984. vjerovali da neće morati da plate kartu da bi vidjeli i čuli Zanu Nimani. Stojan STAMENIĆ
FOTO: Arhiva Pobjede
