Piše:
Leila Murseljević
Režiser Spajk Li dokazao je mnogo puta da mu najbolje leže kontroverzne socio-političke teme. Šezdeset jednogodišnji američki autor možda ne bi imao toliko vjernu bazu fanova, da kroz klasike „Do the Right Thing“ (1989), „Malcolm X“ (1992) i „He Got Game“ (1998) nije pokazao jasan stav prema položaju Afroamerikanaca u SAD-u. Stoga ne bi trebalo da čudi što se ove godine vratio dobro poznatoj temi s početka karijere, kojom je vrlo efektno znao da udari šakom o sto.
Li nažalost nije uspio da probudi američko društvo prošlogodišnjim ostvarenjem „Chi-Raq“, ali novim filmom „BlacKkKlansman“ učinio je mnogo više od očekivanog.
Angažovane vode
Dobitnik Gran prija na ovogodišnjem Kanu, „BlacKkKlansman“ autobiografska je priča o Ronu Stalvortu, afroameričkom policajcu, koji je tokom turbulentnih sedamdesetih godina, učinio nemoguće – inflitrirao se u Kju Kluks Klan. Teško da ima adekvatnije teme i režisera koji je mogao da se pozabavi njome u doba trampovske Amerike, zar ne?
Zanimljiva drama o glasnoj mržnji koja se pali na dugme pokazala je još jednom da Li najbolje pliva u društveno angažovanim vodama. Džon Dejvid Vošington, sin oskarovca Denzela, dugogodišnje Lijeve desne glumačke ruke, odlično se snašao u zahtjevnoj ulozi policajca. S druge strane, Adam Drajver ostavio je bledunjav utisak. Iako je scenario krajnje jednostavan i direktan, čini se da glumačka ekipa nije uspjela da ga maksimalno iskoristi.
Ipak, to nije pretjerano zamorilo utreniranog i vrlo raspoloženog Lija, koji nas je ponovo podsjetio na specifičnu režisersku elegiju, kao i sa kakvom lakoćom naš tamnoputi miljenik umije da poentira. Pored konkretizovane fotografije i katkad sjajnih replika, drugo nijesmo mogli ni da očekujemo.
Muzička podloga
Iako je većina filmskih kritičara većinom ignorisala muzičku podlogu Lijeve drame, krajnje je neuobičajeno i neprirodno zanemariti maestra Terensa Blančarda. Sjajni američki džez muzičar gostuje u Spajkovim ostvarenjima od devedesetih.
Blančard nas je i ranije darivao fenomenalnom muzikom, ali čini se da je, nakon filma „Malcolm X“, dobio najviše inspiracije. Ponesenost Lijevim djelom rezultirala je nezaobilaznom muzičkom temom koja je, bez sumnje, podigla je Lijev satirični pristup ovoj priči o rasizmu na ozbiljniji nivo.
Ipak, iako je Li uspio da ukaže na problematične istorijske činjenice i pokaže kakva politička klima i dalje vlada u SAD-u, njegov odgovor na teška pitanja o našem turbulentnom vremenu mogao je da bude znatno bolji.
Da li pogriješio tokom kastinga ili je činjenica da adaptacija istoimene biografije i intervjua Rona Stalvorta ipak nije dovoljna za efektan scenario - i dalje nije pretjerano jasno. Kako god, ne može se poreći da je Li, kroz stilizovanu realnost, snimio jedno od ključnih ostvarenja 2018. godine.
Ocjena: 4/5
FOTO: youtube.com / twitter.com / blackfilm.com
