Odri Hepbern, Gregori Pek i Dalton Trambo – magični filmski trio, sa režiserkom legendom Vilijamom Vajlerom na čelu, donio je filmskoj industriji prijeko potreban bombon 20. avgusta 1953. godine. Prije šest i po decenija „Praznik u Rimu“ („Roman Holiday“), simpatična romantična priča o ne tako slobodnoj princezi i šarmantnom američkom novinaru, obišla je svijet sa širokim osmijehom.
Iako je snimio ovo ostvarenje u crno-bijelom formatu, kako prelijepi rimski trgovi ne bi zasjenili hemiju Hepbern-Pek, Vajler je ipak uspio u namjeri da usavremeni film za to holivudsko doba.
Trambova posla
Pek je već bio dobro uigran i vrlo popularan glumac, ali slavu mu je ipak značajno odnijela Hepbern, idealan izbor za princezu Anu. Iako je režiser aludirao na tadašnju fascinaciju britanskom princezom Margaret, koja je za supruga željela „običnog“ čovjeka, producenti su insistirali da to nije bila polazna tačka. Ipak, jasno je kako je scenarista Trambo bio inspirisan događajima u britanskoj kraljevini.
Ni ovakvi klasici nijesu mogli da prođu bez neke kontroverze. Ovog puta u centru pažnje bio je pravi scenarista umjesto kog je potpisan Jan Meklilan Hanter. Trambo je tada bio na „crnoj listi“ zbog „komunističkih zavrzlama“. Nije smio da bude potpisan, pa mu ni Oskar za scenario nije pao u ruke. Ipak, Akademija je ispravila veliku nepravdu 1993, kada mu je Oskar dodijeljen posthumno.
Pored činjenice da je ovo bio holivudski debi mlade i kvazineiskusne Hepbern, koji joj je donio i jedinog Oskara za glumu, „Roman Holiday“ je ispisao i mnoge druge stranice filmske istorije. Na primjer, ovo je bio prvi američki film u cjelosti snimljen u Italiji. Iako ljubiteljima putovanja nije bio potreban dodatni razlog da posjete Rim, „Roman Holiday“ je želju za lutanjem vječnim gradom sigurno povećao.
Usta istine
Prava rijetkost za to doba Holivuda, „Roman Holiday“ je kompletno snimljen u Rimu, u čuvenom Ćinećita studiju i na popularnim turističkim rimskim lokacijama poput Španskih stepenica i Fontane di Trevi.
Turisti i dan-danas često prolaze sličnim putem kao naša dva simpatična junaka, princeza i novinar, sa posebnim osvrtom na stavljanje ruke u „Usta istine“. Ni taj kadar nije bio slučajan – tadašnja filmska šaputanja sa snimanja kažu da je Pek namjerno prepao mladu Hepbern ne bi li scena bila autentična.
Vajlerovo ostvarenje ima „jeftinih“ replika, ali ni 65 godina nakon premijere, „Roman Holiday“ ne može da dosadi. Za filmofile koji streme klasicima, ali i one kojima nedostaje „goli“ Holivud, bijeg od simpatične scene u kojoj se Odri vozi iza Peka na vespi po toplom Rimu, čini se kao nemoguća misija.
Sada nema ni približno zanimljivih romantičnih komedija ovog tipa, pa nam ostaje da te moderne verzije naširoko zaobilazimo - i vratimo se klasicima sa Hepbern na čelu.
L. M.
