. Ima li u tim tumačenjima uzročno-posljedičnih veza, ili, pak, događaji počinju onog momenta kada predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, svojoj ratnohuškačkoj prošlosti uprkos, odluči da su oni počeli? ,,Vučić povijest tumači kako njemu odgovara; ima vlastitu kronologiju i događaji kreću doslovno u trenutku koji on ocijeni kao početak“, kaže profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, istoričar Hrvoje Klasić. ,,Obaveza Hrvatske je voditi računa o onome što se događalo nakon ,,Oluje“: tisuće ubijenih srpskih civila i spaljenih kuća, granatiranje gradova koji su bili u sastavu tzv. Republike Srpske Krajine… Međutim, rat nije počeo u kolovozu 1995! U ljeto 1991. protjerani su deseci tisuća Hrvata iz Banije, Like, Korduna; ubijene su stotine civila hrvatske nacionalnosti, granatirani su brojni hrvatski gradovi... Ako se već poziva na suosjećanje sa žrtvom, bilo bi fer da se Vučić, kao i cijelo srpsko društvo, konačno suoči sa tim činjenicama“.
POBJEDA: S obzirom na to da se ni predsjednik Srbije, ni srpsko društvo – kao ni veliki dio crnogorskog društva – ne suočavaju sa činjenicom da, na primjer, devedesetih nijesu granatirani ni Herceg Novi, ni Novi Sad, nego Dubrovnik i Vukovar, da su Beograđani 1991. masovno bacali cvijeće na tenkove JNA koji su išli da ,,oslobađaju“ Vukovar, što nam preostaje? Ko nam tumači istoriju: političari, sudovi ili istoričari?
KLASIĆ: Živimo u vremenu u kojem činjenice nisu presudne; u vremenu u kojem mišljenje naučnika, bilo da je riječ o cijepljenju ili o povijesti, nije najrelevantnije. I u Hrvatskoj i u Srbiji imamo povjesničare koji su primjer revizionizma i koji su, za razliku od ostalih europskih društava gdje su takvi ljudi na margini, main stream. Lako ćemo se složiti da je neophodna kritička analiza povijesti; tim prije što je od 1945. do 1990. pristup historijskim činjenicama bio tendenciozan, selektivan, ideologiziran. Međutim, umjesto da se danas svi fakti stave na stol, tj. da se i dobre i loše stvari koje su se u tom razdoblju događale objektivno analiziraju, nastavilo se sa narativom koji je također tendenciozan, ideologiziran i selektivan, ali u suprotnom smjeru.
POBJEDA: U kojem smjeru?
KLASIĆ:Nacionalističkom. U prvi plan je stavljana - ne više suradnja Hrvata, Srba, Crnogoraca, Bosanaca - nego upravo ono što je te narode razdvajalo. Očito je bilo potrebno navesti dokaze o historijskim sukobima, o međusobnim razlikama. POBJEDA: Kome je to bilo potrebno?KLASIĆ:Onima kojima je odnos prema povijesti postao najjači mobilizacijski faktor i sredstvo izgradnje nacionalnog identiteta, sredstvo jačanja patriotizma. Ako govorimo o Hrvatskoj, u njoj se devedesetih godina prošlog stoljeća dogodio specifičan fenomen: jedan od razloga veoma glasnog koketiranja sa anti-antifašizmom, često i sa fašizmom, upravo je situacija u kojoj se Hrvatska našla početkom devedesetih. Po mom sudu, dva su važna faktora utjecala na rehabilitiranje i na relativiziranje ustaštva u Hrvatskoj.
Opširnije u Pobjedi
