Razgovarala: Marija Ivanović
Film „Teret“ u režiji Ognjena Glavonića jedno je od onih ostvarenja od kojih osjećate mučninu u želucu – ali ste beskrajno zahvalni zbog toga što postoje. I puni poštovanja, ako ne i strahopoštovanja prema ekipi koja je bila spremna da stane iza vrsno režiranog ostvarenja o masovnoj grobnici u Batajnici. U prvom igranom dugometražnom filmu, premijerno prikazanom u Kanu, mladi srpski režiser otkrio je istinu o zločinu nad kosovskim Albancima – i automatski proglašen za „plaćenika koji pljuje po srpskom narodu“.
Koliko je breme palo na Glavonićeva i pleća svih članova ekipe postalo je jasno na regionalnoj premijeri na Sarajevo film festivalu, gdje je „Teret“ prikazan u okviru takmičarskog programa. Opasan je ovo film. Opasan i hrabar, zato što ne prećutkuje (ne)prihvatljivu istinu.
Leon Lučev sinoć je proglašen za najboljeg glumca na Sarajevo film festivaluzaimpresivnu uloguu „Teretu“. Iskoristili smo priliku da popričamo sa njim o svemu što se dešavalo tokom i nakon snimanja ovog ostvarenja.
OBJEKTIV:Publika i kritičari u Sarajevu i Kanu prihvatili su „Teret“ sa oduševljenjem. Mislite li da će to uticati na promjenu percepcije filma u Srbiji? Što bi trebalo da se desi da stručnjaci za etiketiranje prestanu da ga nazivaju „antisrpskim“, iako ga još nijesu vidjeli?
LUČEV: Potrebno je da pogledaju film. Samo to. Ništa više.
OBJEKTIV: Problem je što ga takvi, spremni da anatemišu prije gledanja, vjerovatno neće ni pogledati...
LUČEV: E je*i ga... što ću s njima, u pi*ku materinu! Neće da gleda, govoriće o filmu, što ja da radim s njim... Tu pomoći nema. Oni koji ga jesu pogledali, i ovdje i u Kanu, kažu da je super film. Mislim, možemo sad govoriti o nekim finesama, ovo je dobro, ovo bih drugačije, ovo je moglo ovako... Još nijesam čuo da se nekome nije svidio. Tu ne ubrajam nacionaliste. Do njih nijesam stigao. Sa nacionalistima se baš i ne družim. (osmijeh)
U posljednjih deset godina igrao sam u nekoliko filmova čiji su autori pokušali da otkriju istine o ovom području. I povraća mi se. Situacija je sve gora i gora. Ipak, da, bitno je ovo što radimo jer je to jedino kako umijemo i možemo da radimo.
Što će poslije biti, hoće li nas pobiti ili ispljuvati – nemam vam pojma. Ovo je način kako živimo. Žao mi je samo zbog toga što se često zapitam za koga ovo radimo. Svakako nećemo odustati, barem ja neću. Je*aću im mater do kraja.
OBJEKTIV: „Teret“ funkcioniše po principu izostavljanja informacija i ostavljanja prostora gledaocima da sami učitaju i zamisle što se dogodilo. Glavonićeva režija je strogo kontrolisana i ekonomična, vođena principom „manje je više“. Koliko Vam je bilo zahtjevno prilagođavanje ovakvom režiserskom stilu?
LUČEV: Ogi i ja smo se pripremali za ovaj film četiri godine. Komunicirali smo, prepričavao mi je scenario, čitao sam ga, pripremao se za njega... Međutim, vidio sam kakav je „Teret“ u cjelini tek nakon što sam pogledao ovaj film.
Tek tada sam rekao: „Je*i ga, Ogi... Ništa tvoje objašnjavanje i sva tvoja priča... Ja tvoju predivnu metafiziku nijesam vidio dok nijesam pogledao film.“ Ovaj film jednostavno pokreće neke stvari u čovjeku koje su mu neobjašnjive, kužiš?
OBJEKTIV: Da, baš kao i Glavonićev prethodni film, uznemirujuće ubjedljivi dokumentarac „Dubina dva“...
LUČEV: To je predivan film. Mislim, jako mi je teško govoriti o „Dubini dva“ kao o filmu... Nevjerovatan je. To nije film, nego iskustvo.
OBJEKTIV: Iskustvo koje mnogi ne žele da osjete, niti da pričaju o njemu. Hoće li narod sa balkanskog prostora ikada prestati da „zaboravlja“ istoriju, a da istovremeno bolujeod viška istorije?
LUČEV: Ne znam kako odgovoriti na to pitanje, ali navešću nešto što mi je strašno zanimljivo o ovom području. Ovdje se svi busaju u prsa. Ja sam Hrvat, ja sam Srbin, ja sam, ja sam, pa ja sam... Ustvari, meni je to sve isto. Kažem, okeeeej... Što ti to znači? I koje si vrijednosti tog teritorija na kom živiš ti, kao veliki Hrvat, Srbin, Crnogorac – koje si od njih sačuvao?
Gledam države koje su rasprodane, gledam države koje nestaju. Jedino što je ostalo je neka sintagma „nacionalni ponos“ koja nema nikakvu težinu, a nosi sa sobom ogromnu mogućnost manipulacije.
Vidim ogromne frustracije i nezadovoljstvo u ljudima. Izazvale su ih politike koje posljednjih 20 godina vode ove države. Te frustracije nijesu usmjerene prema političarima i ostalima koji su kreirali ovakvu stvarnost, već prema najranjivijim skupinama u društvu. Tu se iskaljuje nezadovoljstvo, jer je to jedini način da se mali ljudi osjete velikima.
Zapravo, problem je što živimo globalni, univerzalni kukavičluk. Svako čuva svoju guzicu. I Srbin, i Crnogorac, i Hrvat... A to što se u međuvremenu sve raspada, nestaje, rasprodaje – to ćemo rješavati na utakmicama...
Istina koju smo mi otkopali u ovom filmu davno je morala da bude riješena. Prema mom mišljenju, sve je ovo moralo da bude procesuirano prije 40 godina. To je bio ratni zločin. Zločin protiv čovječnosti. I kraj priče. No, je*i ga, istina se nije otkrila i sada je na umjetnicima da otkopavaju leševe koji su morali da se iskopaju prije toliko godina.
OBJEKTIV: Da, zbog toga je naziv filma dobio još upečatljiviju simobliku. Više se ne odnosi samo na teret iz Vladinog kamiona, niti na grižu savjesti koja ga stiska – već i na breme koje je palo na sve vas, naročito na Glavonića...
LUČEV: E je*i ga, Ognjen je drkoš. Izgurao je istinu do kraja. Nije to bilo lako. Stavite se u njegovu poziciju, uzmite u obzir prijetnje i sve što ga je pratilo. Ali, izgurao je.
Smiješno je to... Mi govorimo o umjetniku. On je napravio film. Ne pričamo o nekakvom vojskovođi. Govorimo o režiseru. Mnogo je lakše napasti umjetnika zato što govori istinu, nego reći: „Pa čekajte, ljudi... Ovi nas već lažu i kradu 20 godina...“ Ali, to se ne događa. Jednostavno je lakše reći da je umjetnik govno zato što, je*i ga, govori istinu. Ljudi ne bistre. Lakše je. Laž je ljepša... Lakša je. Laž... Tako nas opušta laž.
„Teret“ nije film ideje, već Ogijeve potrebe da iskomunicira istinu u ime svoje generacije. Nije to radio za lovu, za slavu, za nagrade. Ovaj film je oličenje njegove potrebe za istinom. I je*i ga, takva mu je data rođenjem, kužiš?
Takvi ljudi su najopasniji u ovom društvu. Ti koji ne čuvaju vlastite guzice i stolice, nego slušaju svoje potrebe. Samo takvi talasaju i mogu promijeniti nešto.
OBJEKTIV: Zar Vam se ne čini da je sve manje takvih? Ne samo što ne talasaju ličnim primjerom, nego čak neće ni da podrže autore poput Glavonića...
LUČEV: Znate što, mogli bismo imati malo više povjerenja u njih. Nijesu mladi ljudi baš takve budale. Hrabri su, hrabri su to dečki. Ima tu čiste djece iako, je*i ga, ima i svakakvih. Ipak, moramo da im vjerujemo. Srušiće oni sve ovo - jer im je pun ku*ac svega. (osmijeh)
FOTO: SFF / imdb.com
