Ali, zašto je onda kasting tako loš, zašto su tako trivijalni glavni glumci? Zato što to ipak nije film nego istina i glavne aktere, to jest političke vođe, ne biraju iskusni producenti već demokratske gomile širom svijeta. Razumio bih toliko dekadencije, nesposobnosti i ludila u neka vremena nasljedne aristokratske vladavine, pa kada krv otanja u nekoj vladarskoj lozi svakakvoj budali sleti kruna na glavu. U dobu demokratije i informatičkoj eri, te slobodi medija i zbora i dogovora i pri eksploziji raznovrsnih naučnih saznanja, da se biraju ovakvi lideri - to stvarno nije normalno.
Mada, tješi činjenica što izgleda da je oduvijek tako bilo. U knjizi „Istorija zapadne filozofije“, Bertrand Rasel, u komentaru o političkoj filosofiji Makijavelija i o načinu dolaska na vlast u italijanskim aristokratskim republikama kaže: „Istina je da moć često zavisi od mišljenja, a mišljenje od propagande; istina je, takođe, da ćete dobiti preimućstvo u propagandi ako izgledate pošteniji od svog protivnika, i da jedan od načina da čovjek izgleda pošten jeste da zaista bude pošten“. Obratite pažnju na ovaj vrhunski cinizam engleskog aristokrate, koji kao uslov za uspješnu borbu za vlast postavlja to da odaješ utisak da si pošten, a tek jedan od načina da čovjek izgleda pošten jeste da zaista bude pošten. Ali ne obavezno, vidi se da postoje i drugi, možda i laganiji načini.
I sad ne mogu da odolim a da malo ne variram ovaj izričaj imajući u vidu naše demokratske domete. Tom prilikom dolazim do simpatičnih rezultata. Recimo: jedan od načina da čovjek izgleda kao borac protiv kriminala i korupcije je - da zaista bude borac protiv kriminala i korupcije. Ili, jedan od načina da izgledaš kao borac za opštedruštvene interese je - da zaista
budeš borac za opštedruštvene interese. E sad, kad nemaš ništa pametnije u glavi korisno je i da odaješ utisak ugroženosti i žrtve, a jedan od načina da izgledaš ugrožen i žrtva je da zaista budeš ugrožen i žrtva. Mada, niko ne cvili jače i upornije od site i dobro situirane „žrtve“.
Nije bolje ni u Evropi, ni tu ne znaju šta da čine. Do sada su pozivali na jedinstvo i zajedničke vrijednosti a sada mlađani Makron crta krugove po Evropi i kao kondukter razvrstava evropske putnike u budućnost, svakoga u svoj krug i to ne samo prema platežnim mogućnostima već i prema nacionalnim i rasnim kriterijima.
Mislim, tip jeste mlad i onako lafčina, ali ovo što namjerava nije uspjelo ni Napoleonu. Osim toga, drugi i treći krug ne izgledaju baš privlačno već kao neki komonvelt ili frankofonija, odnosno kao rudimenti kolonijalne politike.
Dakle, mi što smo pred vratima Unije ne treba da sanjamo ekonomski i kulturni prosperitet već podaništvo. Čak i to pod uslovom da usvojimo „zajedničke evropske vrijednosti“. Kako je u Evropi u toku fašizovanje političke scene, ne znam da li kao evropsku vrijednost treba usvojiti onaj stari fašizam iz sredine XX vijeka ili ovaj novi? I da li će ovaj fašizam, koji nastaje radi očuvanja blagostanja, biti bezočniji od onoga koji je nastajao radi izlaska iz krize? Bojim se da Evropa ovime izbacuje sebe iz glavnih svjetskih političkih i ekonomskih tokova.
Kako je krenulo, fali još da unutar NATO počnu da crtaju krugove i da se čuveni član 5 počne primjenjivati - selektivno. Za napad na zemlje iz prvog kruga odgovoriće se vatrom i kontraudarom; za napad na zemlje iz drugog ili trećeg kruga agresoru će biti upućena oštra protestna nota. Trebali bi tu stvar precizirati i to sa najmoćnijom zemljom Alijanse – Sjedinjenim Američkim Državama.
Ali kako i sa kime? Da li je važnije dogovoriti stvar sa onim šoumenom sa američke političke pozornice ili sa producentima iz Stejt dipartmenta koji, dok on nastupa, u tišini i zavjetrini bekstejdža, zaključuju dogovore u ime SAD? Mislim da nema pametnjakovića koji može sa sigurnošću dati odgovor na ova dva pitanja. A zašto su onoga lika Amerikanci izabrali, na osnovu kojih utisaka i ,,zasluga“, mislim da ne bi znali odgovoriti ni Makijaveli ni Lord Rasel.
O ruskoj, kineskoj i turskoj politici ne bi se moglo umovati u okviru razmatranja o demokratiji. To ćemo drugom prilikom.
Za sada konstatujmo: tačno je da se demokratija prakticira poštovanjem određenih pravila, ali se ne brani gomilanjem procedura nego slobodarskim duhom.
