Bešlin naglašava da je znak za početak hajke na Crnu Goru dao patrijarh Irinej, te da je SPC “kišobran” za sve nacionaliste i desničare, ksenofobe u Srbiji.
“Znak za početak hajke na Crnu Goru je dao patrijarh Irinej, da bi se nastavilo izjavama Vuka Jeremića, Boška Obradovića, Vulina, Nenada Popovića koje su zaista skandalozne i s one strane razuma. U središtu je ponovo zloupotreba Srba u regionu i problematizacija njihovog položaja”, smatra Bešlin.
On napominje da se kada je riječ o Oluji stvari moraju poređati hronološki.
"Akcija hrvatske vojske je samo posljednji čin u ratu koji se tada i završava, dakle, 1995, ali je počeo četiri godine ranije. Podsjetiću da su Srbi u Hrvatskoj sistematski zastrašivani i od strane režimske propagande iz Beograda, da će im se ponoviti ustaška klanja iz vremena II Svjetskog rata i od strane nove nacionalističke vlasti u Zagrebu, koja je rušeći socijalističko nasljeđe, od Hrvatske željela da u političkom smislu napravi ekskluzivno državu hrvatskog naroda. Rat je počeo balvanima, tenkovi JNA koja je već bila pod Miloševićevom kontrolom, izgubivši svoj jugoslovenski karakter, zasipani cvijećem u Beogradu, do temelja su razorili Vukovar. Nakon zauzimanja, počinjeni su strašni zločini na Ovčari, koji su rekonstruisani, zahvaljujući brojnim sudskim procesima. Ubrzo je Miloševićeva JNA zauzela trećinu teritorije Hrvatske. Odatle je proterano gotovo svo hrvatsko stanovništo, počinjeni su brojni zločini. Dakle, rat ima svoju dinamiku i svoju hronologiju. Zvanična Srbija bi htjela da ga svede na Oluju i da kaže da je čitav srpsko-hrvatski rat 1991-1995. sadržan u Oluji. Ali, čekajte, da nije bilo Ovčare, ne bi bilo ni Oluje. Stvari u istoriji su uvek uzočno-posledične. Niko ne može da opravda zločine tokom Oluje, zvanična Hrvatska teško griješi što ih negira, ali reći da je to isto što i Holokaust je primer neodgovorne i populističke retorike.
“Svaki pokušaj iz Srbije da se Crnoj Gori nameće stav, gdje može ili ne može da šalje svoje oficire je suštinski nepriznavanje crnogorske nezavisnosti i pokušaj da se ovom državom ponovo upravlja iz Beograda”, naveo je Bešlin.
Bešlin je komentarisoa i izjavu patrijarha SPC Irineja koji je nedavno kazao da je položaj Srba u Crnoj Gori gori nego u vrijeme zloglasne Nezavisne Države Hrvatske.
“Riječ je, prije svega, o normalizaciji fašizma od patrijarha i relativizaciji genocida u NDH. On nije čovjek naročitih znanja, pa ne može ni znati da kada fašizam uporedite sa nečim, vi ste ga time normalizovali. Fašizam time prestaje da bude endemsko zlo. Upravo je to Irinej uradio. Nisam siguran da je on svjestan posljedica poganih riječi, ali ga zbog toga ne treba abolirati. Posebno jer su njegovi motivi sebični i isključivo materijalne prirode. Nije krio da je to uradio da bi stekao što bolju startnu poziciju u pregovorima sa crnogorskim vlastima oko statusa crkvene imovine. Sam se prosto razotkrio. Nije njemu stalo do ljudi, do Srba u Crnoj Gori, znaju to i oni. Njemu je do nekretnina i novca, odnosno pitanja oporezovanja. To je suština. I time je njegov u osnovi antihrišćanski prestup strašniji”, ocijenio je on.
Prema njegovimriječima najveći izazov u regionu je neugasla teritorijalna pretenzija Srbije prema regionu.
“Crna Gora i Bosna i Hercegovina, pokazalo se, ostaju jezgra velikodržavne ideje u Srbiji i to se ne mijenja. Narativ je isti kao i 90-ih, pitanje položaja Srba u regionu. Osim narušavanja stabilnosti regiona, Srbija odnosno, srpski nacionalizam, vrlo jasno uvodi Rusiju kao igrača sa pretenzijama na ovaj region. Neutralnost Srbije je kontroverzna i neiskrena. To je “neutralnost” pod okriljem Moskve. Nije bolje ni sa političkom alternativom u Srbiji. Po nekim pitanjima, recimo Kosova ili Crne Gore, opozicija Vučiću se pokazuje gorom i ekstremnijom. A najgori dio društva je intelektualna elita, onaj njen nacionalistički dio. Bez demokratizacije Srbije, a to znači njenog temeljnog odricanja od ekspanzivne nacionalističke ideologije, nema stabilnosti Zapadnog Balkana. To budite sigurni”, jasan je on.
Bešlin je kazao i da odnose zvaničnog Beograda i Podgorice vidi kao vrlo složene.
“Ako potpredsjednik Vlade Srbije kaže da jedina građanska država u regionu sprovodi “identitetski genocid”, ako glavni režimski tabolid u Srbiji ima naslovnu, “Milo gori od Pavelića”, kakve odnose da očekujete? Crnogorski odgovori su nekada, za moj ukus, i previše letargični, uopšteni. Izuzev predsjednika Mila Đukanovića, sa kojim je Srbija uvijek znala na čemu je. Ostali kao da imaju strah od Srbije ili onaj već poznati kompleks od Beograda. Crna Gora je posljednje dvije decenije napravila malo čudo na Balkanu, smanjila razmjere istorijske zaostalosti, neki bi rekli, preskočila vjekove. Bilo bi dobro da i ljudska svijest prati ovaj modernizacijski i razvojni iskorak koji je napravljen. Ne kažem da je to lako. Crna Gora nije provincija, već dinamični, mediteranski centar, ali je potrebno prevazilaziti provincijalnu svijest kod ljudi”, zaključio je on.
