Ispred tri drvena stepenika koji odvajaju bekstejdž od bine Bedem festa, Anica Dobra je stidljivo spuštala glavu, tremaroški hvatala „osmice“, djetinje pocupkivala sićušnom trendi patikom debelog bijelog đona koja bi savršeno pristajala nekoj modernoj tinejdžerki.
Buđenje ritma
- Znate, i dalje pomalo učim da živim ovaj život. Do prije nekoliko mjeseci sam gledala sebe ispred bine, kako se divim onima na njoj - dobacila nam je tu, u bekstejdžu, dok su stari momci iz Električnog orgazma već žestoko prašili pjesmu „Seks, droga, nasilje i strah“.
Jedan osmijeh bio je dovoljan da nas uvjeri da će sve ipak biti u redu, te večeri na Bedemu, kada je Anica postala glavna rok zvijezda, prvi i posljednji put.
- Imali smo probu popodne. Oko bine su se vrteli neki slučajni prolaznici. Taj pokret koji im uhvatite u remenima, ritam kojim probudite nekoga ko možda ne zna baš ništa o toj muzici, „Orgazmu“ ili „Crnom bombarderu“, glavni mi je argument da rokenrol nije propao. Daleko od toga - rekla je Anica prije nego što je zakoračila na binu.
Posebna energija
Scena iz filma „Crni bombarder“ u kojoj je izvedena pjesma „Svečane bele košulje“ je tako upečatljiva zbog toga što je režiser Darko Bajić uspio da nam predstavi karakter junakinje Lune (Anica Dobra) prije nego što nas je suočio sa dubinom njenih plavih očiju.
Prije nego što zapjeva: „Dugo hodam već kroz moj rodni grad. Izgleda mi da je već pao mrak...“, vidimo gizdavu crnu čizmicu „bajkerski“ okićenu, dok pompezno stupa na binu. I to je dovoljno da shvatimo sve. O inatu, buntu, mladosti, mraku devedesetih... I načinu da se ipak pobjegne.
Te noći u Nikšiću nije bilo gizdave crne čizmice. Zamijenila ju je klinačka patika koja je stidljivo stupila, pa se kao opečena povukla sa prvog drvenog stepenika bine. Ipak, stisnuta mala šaka, dubok uzdah, neki mračni oblak među obrvama na licu koje i u 56. godini odolijeva borama - i eto je gore. Da izmami huk radosti bedemovaca i učini da vjekovne zidine zatrepere.
- Iz ove perspektive, „Crni bombarder“ je nastajao onako kako se to samo u mladosti može činiti. Svi koji su bili tu - Gile, ekipa iz „Orgazma“, Vlada Divljan, mi glumci - činili su da sve to bude jedno veliko druženje. Možda taman kao neka duga rok svirka. Nije mnogo različito izaći na pozorišnu i rokenrol scenu. Ipak, ovu binu sam uvek zamišljala kao neki poseban nalet, naboj, talas energije. Ovo je moj prvi i poslednji rok koncert, pa da vidimo – rekla nam je Anica Dobra.
Bijeg od ludila
„Svečane bele košulje zovu me sad na proslave. Al' ja ih više ne čujem, odlazim sama nestajem...“ Film „Crni bombarder“ je početkom ratnih devedesetih pokazao da i bijeg od kolektivnog ludila može da bude vrsta bunta. I samo se nametnulo poređenja tadašnjeg svijeta sa ovim u kom živimo sada.
„Penjem se na breg da oteram mrak. Na bregu je kip u ruci mu mač. I čuje se smeh i čuje se plač. I vidi se Beč i vidi se Drač...“ U trenutku kada su prve baklje osvijetlile zidine Onogošta, bilo je jasno da je ovaj momenat bio pažljivo pripreman.
- Petar Šundić je zvao dugo. Bio je vrlo uporan... Nije to bilo navaljivanje, samo mi je bilo potrebno vreme da prihvatim. „Crni bombarder“, ta muzika na pravoj svirci, taj jedan put. Verujem na pravom mjestu. Jedan jedini put, ne mogu reći „verujem“, jer znam unapred da će biti neponovljivo - objasnila je Anica.
„Ich laufe jezt wie ein zombi, ich denke wie ein zombi...“ Koliko li je samo mladih iz regiona naučilo prve riječi na njemačkom baš zbog Anicine pjesme „Hodam sad kao zombi“ iz „Bombardera“!
- Naravno da su zombiji tu, nosi ih svako vreme. Postoji, za mene, ipak jedna važna i jasna vertikala u našim životima – kazala nam je Anica prije svirke.
Pivo u kosi
I konačno, taj ključni momenat, katarza, lišena svakog scenarija i plana... „Vala da je gađa', nije je moga' pogodit“. Ipak, čaša piva završila je u kosi Anice Dobre na pola „Svečanih belih košulja“. I što je mogla da učini?
Legendarni Lemi iz Motorheada je prije nekoliko godina u Beogradu u sličnoj situaciji izazivao „strijelca“ iz publike da izađe na binu i riješi to „muški“. Goran Bare je na Lejk festu prije dvije godine teatralno prijetio da će prekinuti koncert, silazio, vraćao se...
Beogradski Blic i Kurir su dan kasnije ciljano pretjerano, a potpuno nehotice pogodili suštinu naslovom da je „Anica Dobra bila van sebe“ nakon što je pogođena čašom piva. I zaista - odgovorila je ortački, uz šmekersku grimasu nevjerice „pa zar mene!“, dohvatila bijeli peškir, obrisala lice i blistavim osmijehom jasno stavila do znanja da pjesma ne smije da bude prekinuta.
Ratnički peškir
- Eto, ta vertikala, to nešto što odvaja život koji prosto i ravno teče – to su žene. Muškarci, ne zamerite mi, ali ta vertikala je stub što daje stabilnost ovom svetu. I hodaćemo kao zombiji samo ako mi to samo odlučimo, ako prosudimo da nam je tako lakše - zaključila je Anica Dobra.
Tokom posljednjeg refrena, sićušne ruke visoko su podigle bijeli peškir, poput najljepše zastave, ratnički zaplijenjene „svečane bele košulje“. Taj zalog da se vjeruje, djeluje, polaže nada u normalan svijet – jeste „van sebe“. Upravo tako je Anica Dobra u tom momentu rasla - od bilo koje od djevojčica ispred bine, pravo u visine prave, ostvarene rok zvijezde.
Eto tako se nastupa, izvodi i živi taj jedan jedini rok koncert u životu. I eto, to je rokenrol - kako ga glumi, osjeća i živi Anica Dobra.
Stojan STAMENIĆ
