No, trajalo je kratko. Taman koliko je bilo potrebno da se, sa mantija i kamilavki, poslije upokojenja patrijarha Pavla, razotkrivanja raznih afera vezanih za pedofiliju (Pahomije), klasični lopovluk, reketiranje i rentijerstvo (Artemije) i prijetećih raskolničkih simptoma unutar samog Sinoda SPC, pokušaju sprati fleke zapanjujuće bezbožnosti dijela visokokotirajućeg i uticajnog sveštenstva.
Beskrajne BIzarnosti
I, ponovo je „potegnuto“ Kosovo kao kolijevka srpstva, a kao izdajnička meta vaskolikog pravoslavlja fiksirana je Crna Gora. Posebno od obnove državnosti 2006. najmorbidnije javne kletve na adrese svih koji u likovima rasrđenih duhovnika nijesu mogli da prepoznaju ništa drugo do licemjerne opsjenare nejasnih namjera, sustizale su jedna drugu. A da se bizarnostima ne nazire kraj, bilo je očigledno…
Jer, sve što se smatralo crnogorskim u nacionalnom, državnom, kulturološkom i svakom drugom smislu kaštigovano je do ivice elementarne razboritosti, da bi nerijetko prelazilo i tu liniju dosežući „nivo“ karikaturalnosti.
Udaralo se po državi i njenim ključnim institucijama svim raspoloživim sredstvima, a na većinu, tek otvorenih, civilizacijski utmeljenih društvenih procesa reagovano je sa prezrenjem. Htjelo se javno i veoma jasno pokazati da je Srpska pravoslavna crkva, u svakom pogledu, nadmoćnija od države.
Lijena admInIstracija
Doduše, u tom destruktivnom poslu klerikalnim radikalima pomagao je i dio lijene i nedovoljno kompetentne državne administracije; kao i nedovršena legislativa kojom bi se jasnije i konsekventnije precizirali položaj - prava i obaveze - vjerskih zajednica, u skladu sa temeljnim načelima Ustava Crne Gore.
Ali, i ono malo propisa koji su se, nužno, mogli i morali primjenjivati, ignorisano je. Umjesto obavezujuće blagovremenog djelovanja nadležnih, godinama unazad, međutim, postupalo se post festum. I tada prilično nevoljno i gotovo izvinjavajuće. Shodno tome, po pravilu i - neefikasno.
Za razliku od državne, vazda pripravna crkvena „administracija“ djelovala je preventivno. Po oprobanoj i sasvim jednostavnoj recepturi.
Ovozemaljske dileme
Čim bi se nagovijestila bio kakva neželjena reakcija državnih organa, ustanova ili institucija na protivpravna djelovanja SPC, aktuelizovana su pitanja navodne izdaje Kosova, antisrpstva i rasrbljavanja, zatiranja srpskog pravoslavnog nasljeđa, marginalizovanja ćirilice, bogohulnog NATO savezništva i još koje-čega, što bi, uz zaglušujuće vapaje, trebalo da prikrije mnogo čega.
I odvrati se pažnja od ovozemaljskih, sasvim prozaičnih dilema, kao što su, primjera radi - funkcionisanje nekih starih i novih privrednih, poljoprivrednih, turističkih, građevinskih i finansijskih djelatnosti i transakcija SPC?
Ili: kakva je razlika između divlje gradnje, dogradnje, rekonstrukcije i radikalne sanacije poslovnih i stambenih objekata, u vlasništvu građana, pa i potencijalnih vjernika, i nelegalnih neimarskih poduhvata crkve? Čak i na spomenicima pod zaštitom države. Zar propisane konsekvence ne bi trebalo da snose jednako?! Možda će se Njegova Svetost patrijarh srpski glasnuti i tim povodima…
(Sjutra: Poruka koja se (ne)zaboravlja)
R.Tomić
