Društvo

Kad se rasrde popovi, oglašavaju se (i) topovi

 Kad su kasnih osamdesetih počele morbidne „šetnje“ moštiju pojedinih pravoslavnih svetaca i nepodnošljivo kičerajska revitalizovanja kosovskog mita, a ranih devedesetih guslarska veličanja i popovska blagosiljanja Arkanovih, Kornjačinih, Lukićevih, Šešeljevih i inih srpskih dobrovoljačkih gardi, bilo je savršeno jasno - što slijedi.
Arkan (desno), pod zaštitom Amfilohija Radovića, na Cetinju 1992. godine
Arkan (desno), pod zaštitom Amfilohija Radovića, na Cetinju 1992. godine
PobjedaIzvor

Naročito, kad je počela faza osveštanja vojnih i paravojnih jedinica, Karadžićeve i Mladićeve lake, a naročito teške artiljerije, Panićevih tenkova, vladičanskih šmajsera, odnosno kalašnjikova, beogradskih borbenih vozila zasipanih cvijećem iz ruku oduševljenih (Beo) građana, Kornjačinih kama, Lukićevih, Žapčevih i Guzanovih noževa i žica („nož, žica - Srebrenica“), postalo je očigledno: Popovi su se rasrdili.

ZAVISNICI OD MILOSTINJE

Duhovne pripreme za lične i kolektivne, gotovo svenarodne tragedije, obavljene su temeljito. Po željama ondašnjih ovozemaljskih bogova. Oglasili su se, potom, i topovi, pa je pokolj mogao da počne. Od Hrvatske, preko Bosne, sve do Kosova, brojne klanice jeziva su svjedočanstva sistematski razarane (nekadašnje) etničke, a što je civilizacijski još pogubnije, i etičke strukture.

Malo je ko, poslije svega, mogao ostati isti. Hiljade satrvenih domova ostalo je bez domaćina; bez potomaka i bez predaka. U izbjeglištvu se našlo stotine hiljada, uglavnom nejači, čiji se znatan dio i danas zbrinjava po kolektivnim smještajima, prehranjuje na zajedničkim kazanima, a sve ostalo im zavisi od državne i drugih vidova milostinje.

Počev od odjeće, obuće, sezonskog zapošljavanja, preko cjelovite zdravstvene zaštite, pa do šansi za više stepene obrazovanja ili doškolovavanja, sve je, baš sve, uz još mnogo čega, zavisno od drugih. Bez obzira odlučuju li o tome (ovlašćeni) pojedinci, grupe, humanitarne organizacije, državne ustanove ili institucije, životni bilansi očeva, majki i njihove đece sa izbjegličkim statusom (a takvih je samo iz Hrvatske oko 20.000 u Srbiji) uglavnom su nepromjenljivi.

I u tako čemernoj situaciji, ponovo su ih dočekali isti miris tamjana i isti duhovnici, u istim odorama. Sa tek nešto modeliranim blagoslovima, kletvama i osvještanjima. Ali, i poslije detronizacije ovozemaljskih bogova, „odlaska“ Karadžića, Mladića, Arkana, Kornjače, Lukića, Žapca, Guzonje i još mnoštva skaradnih „branilaca“ srpstva i pravoslavlja, temeljni koncept klerikalnog nacional-šovinizma ostao je nedirnut, samo što su, naravno – silom prilika, morali biti promijenjeni parametri dometa i „lokacije“ njegovog uticaja.

(Opširnije u današnjoj Pobjedi)

Portal Analitika