Stotinu je godina od jednog od najtragičnijih događaja u crnogorskoj istoriji - nasilnoga ukidanja njenoga suvereniteta i neustavnoga zbacivanja s vlasti potonje crnogorske dinastije. Tim sudbonosnim događajima, oličenim u tzv. Podgoričkoj skupštini, prethodile su izuzetno teške godine stradanja crnogorskoga naroda u Balkanskome i Prvome svjetskom ratu, tokom kojih je zabilježeno bezbroj herojskih djela crnogorskih vojnika, ali i mnogo izgubljenih života, u nastojanjima da se, po ko zna koji put, potvrdi tradicionalno junaštvo i čast crnogorskoga oružja. Decenije s početka dvadesetog vijeka za Crnu Goru i Crnogorce bila su sudbonosna vremena, prepuna događaja i ličnosti još nedovoljno osvijetljenih široj javnosti. Ovom prilikom činimo da osvijetlimo život i djelo jednog od brojnih crnogorskih podvižnika tog vremena.
CRNOGORSKI PATRIOTA
Pero Dragov Lipovina (1870- 1918) bio je istaknuti crnogorski patriota i junak, porijeklom iz cetinjskoga sela Bjeloši, izdanak kneževske i ratničke porodice Lipovina, školovani oficir i ratni predvodnik crnogorske vojske, koji je junaštvom i autoritetom vojskovođe i ratnika zavrijedio čin komandira (majora) Narodne crnogorske vojske. Perov otac, Drago Perišin, takođe je bio viđeni ratnik i junak, nosilac brojnih crnogorskih odlikovanja, pa i Obilića medalje, za iskazano junaštvo u bitkama sa turskim okupatorima. I stric mu, Ivo, takođe je bio jedan od neustrašivih ratnika, posebno u bitkama na Grahovcu i Vučjemu Dolu, te tokom Veljih ratova 1877/78. godine. Strica Lazara pośekli su Turci pod bedemom Mušovića, a bila mu je tek 21 godina, dok je stric Savo poginuo u Dugi krvavoj, kod Nikšića, u neravnopravnome sukobu Crnogoraca sa mnogo brojnijim jedinicama, po zlu čuvenoga Omer-paše.
Pero Dragov je, poslije okončanja vojnoga školovanja, život i rad nastavio u rodnome Cetinju, u crnogorskoj vojsci, nastojeći da svoja znanja i umijeće prenese na pripadnike jedinica, koje su tada bile u nešto izmijenjenim, povoljnijim okolnostima, nakon što je Knjaževina Crna Gora, na Berlinskome kongresu, bila priznata kao samostalna i suverena država.
RAZLAZ SA KNJAZOM
Neke okolnosti u državnome i političkome vrhu Knjaževine, međutim, učinile su da Pero Dragov, kao jedan od uglednika toga vremena - koji se uvijek nijesu saglašavali sa pojedinim političkim potezima knjaza Nikole Prvoga Petrovića - odluči da ostavi rodnu grudu i Cetinje, te da 1905. godine ode u Sjedinjene Američke Države. Iako daleko od domovine, Perovo srce nikad nije prestalo da ,,otkucava“ śećanja na podlovćenske dane i žudi za rodnim Bjelošima. A, kada je 1912. godine kralj Nikola odlučio da Crnu Goru pokrene u sveopšti rat za oslobađanje balkanskih naroda od Osmanskoga carstva, Pero Dragov je, bez mnogo razmišljanja, odlučio da napusti grad Hazelton, u američkoj saveznoj državi Pensilvaniji, i hitajući da se (zajedno sa mnogim drugim rodoljubima, iseljenicima) bespogovorno odazove pozivu crnogorskoga suverena, vrati se u domovinu i doprinese novim podvizima i slavi crnogorskoga oružja.
Odmah po prispijeću u crnogorsku prijestonicu i prijema kod Gospodara, Pero je određen za komandira Bjeloške čete Cetinjskoga bataljona, da bi - u sastavu Katunske brigade Crnogorske kraljevske vojske – zajedno sa hiljadama drugih boraca, učestvovao u skadarskoj epopeji, u, takoreći, biblijskom (ispostaviće se - uzaludnom) stradanju oko deset hiljada poginulih i ranjenih crnogorskih ratnika i rodoljuba. Skadar je bio i ostao jedna od najznačajnijih državničkih opsesija crnogorskoga knjaza, odnosno kralja Nikole Prvoga. Istini za volju, istorija mu je davala pravo da nastoji da ostvari takvu želju, jer je Skadar bio središte i sjedište više crnogorskih dinasta i suverena, još od vremena Duklje, odnosno 1043. godine, kada ga je od Vizantije osvojio dukljanski knez Vojislav.
No, skadarska epopeja bila je jedna od najskupljih i najpogubnijih bitaka crnogorske dugovjekovne istorije. Nakon što su Skadar, 1479. godine, osvojile Osmanlije i skoro tri i po vijeka bio pod turskom okupacijom, aprila 1913. godine, kraljevska crnogorska vojska je pobjednički i slavodobitno umarširala u taj grad, u tim trenucima i ne pomišljajući da će, dotad neviđeno, stradalništvo za ispunjenje toga cilja biti i pogubna Pirova pobjeda, od koje se Kraljevina Crna Gora neće moći oporaviti.
TURCI SE UTVRĐUJU, MI GLEDAMO…
Pero Dragov je ostavio sopstvena śedočenja o sudbonosnim i mučeničkim danima ratovanja Crnogoraca, pa i sopstvenome učešću, tokom višemjesečnih nastojanja da se zauzme Skadar, kada je i sam bio teško ranjen. Posebno je opisao nepotrebna stradanja u borbama na Tarabošu i Bardanjoltu, poslije odluke srpske vojske da jednostrano raskine savezništvo i ubrzano napusti skadarsko ratište. Opisao je, uz ostalo, okolnosti koje su dovele do velikih gubitaka u ljudstvu, nakon što je, krajem 1912. godine – na zahtjev Turske i odobrenje velikih sila – došlo do prekida sukoba sa Osmanlijama, koji su dvomjesečni mir na ratištu iskoristili da maksimalno utvrde svoje položaje, a što će biti ogromna prepreka crnogorskoj vojsci za kasniji nastavak rata. ,
,Bilo je potpuno nejasno zašto je Crnogorska vrhovna komanda, tokom čitavog trajanja primirja, skoro dva mjeseca, sve to mirno posmatrala i ništa nije preduzela da spriječi takva događanja“, piše Lipovina. I nastavlja: ,,Posebno su nesmetano radili na obezbjeđivanju Taraboša koji je postao pravi neosvojivi bedem, opasan rovovima, šančevima, kolčevima i višestrukom bodljikavom žicom“, a što je obavljeno ,,od podnožja do vrha“, što je Taraboš učinilo ,,potpuno neosvojivim…“
,,U takvim okolnostima“, zapisao je Pero Dragov – koji će, u međuvremenu, biti postavljen za komandira Dobrovoljačke čete – ,,,skoro čitav januar 1913. godine uzaludno smo pokušavali da zauzmemo ovo utvrđenje… Ginu najbolji i najhrabriji vojnici. Moja četa je stalno u napadu i čvrsto držimo osvojene položaje Širočkoga visa. Izgubili smo trećinu ljudstva, ali ne popuštamo…“ Među zapisima sa ratišta ima puno zanimljivih detalja, a za ovu priliku prenosimo jedan kraći izvod iz Perovih opisa zbivanja na Tarabošu, u jutarnjim satima 27. januara 1913. godine: ,,…Nastade pravi krkljanac. Od velike detonacije, dima i prašine ne možeš razaznati ko je ko. Izmiješali se Turci i Crnogorci.
Samo se čuju jauci i krkljanje jednih i drugih. Preskačemo i gazimo preko mrtvijeh, a ranjenijema ne mož pomoći, niti ih izvući van domašaja borbe… Naših boraca je sve manje. Padaju kao pokošeno snoplje… Pogođen sam i ja sa više gelera i puščanijeh zrna. Krvarim i ne mogu da se krećem…“ Ispostavilo se, dakle, da je sve to bilo nepotrebno samožrtvovanje, o čemu je Pero još zapisao i da je ,,nečijom greškom i lošom strategijskom procjenom… koštalo života hiljade uzaludno izgubljenih crnogorskih vojnika“. Tako je i iz Perove duge jedinice, junačke Dobrovoljačke čete, od 120 biranih Crnogoraca, ,,preteklo“ samo njih 17…
SMRT JUNAKA I DRŽAVE
Skadarska epopeja okončana je predajom Turaka, ali je Crna Gora, ipak, ostala bez Skadra, jer su krajnju odluku donijele velike sile. Ta opsesija Skadrom Crnu Goru je koštala oko 10 hiljada izgubljenih života i teških vojnih invalida. Kad se tome doda i dalji pad ekonomske moći Kraljevine i veliko siromaštvo, te razne boleštine, onda se može reći da je to bila najava ,,početka kraja“ države Crne Gore. Ubrzo će uslijediti Prvi svjetski rat, nova velika vojnička i svenarodna stradanja Crnogoraca i, na kraju, sve je završeno nasilnim i neustavnim prisajedinjenjem Crne Gore Srbiji.
Pero Dragov Lipovina, ratni invalid, preminuo je 6. avgusta 1918. godine, upravo dok su ,,braća“, pod zaštitom srpskih bajoneta i topova, pripremala neustavnu detronizaciju kralja i cijele dinastije Petrović Njegoš, na Podgoričkoj skupštini. O preseljenju u vječnost Pera Dragova Lipovine ,,Cetinjske novine“ su objavile: ,,…Na glas o njegovoj smrti, pohitaše, osim njegovih seljana, mnoštvo viđenoga naroda iz varoši Cetinja, Donjega kraja, Bajica, Njeguša, Ćeklića, Uganja, Očinića i mnogih drugih mjesta. Nije ni čudo, jer su Pera Dragova krasile sve dobre vrline, te je kao takav poznat i čuven kroz svu Crnu Goru… Njegovo junaštvo i poštenje ostaje da gusle pričaju novim naraštajima…“ Po svemu sudeći, Pero Dragov je umro ,,na vrijeme“ – nakon svih muka i stradanja, možda je i dobro što nije dočekao potonje dane i propast svoje države, za koju je bio spreman i život da priloži.
Nije dočekao ni neviđene zločine ,,srpske braće“ protiv Crnogoraca i njihove rodbine, onih koji se nijesu mirili sa nestankom svoje države i koji su svojim višegodišnjim otporom posijali śeme otpora i utemeljili stradalničko i nacionalno pamćenje koje će, mnogo godina poslije, dovesti do vaskrsnuća Crne Gore.
