Već nekoliko godina jugoslovenski spomenici, brutalizam i ruševine intezivno zaokupljaju pažnju svjetske javnosti na društvenim mrežama i kroz pojedinu literaturu. Ono što je i popularno nazvano 'ruin porn' - usljed neodoljive potrebe za eksploatacijom fotografija impresivnih ruševina, ogoljenih i napuštenih ruina jedne epohe koju zaista malo svijet poznaje, fascinacija je koja svakako površno, ali prilično intenzivno otvara zagonetku za onu publiku koja se zasitila arhitektonskog nasljeđa Zapada.
Kustosi ove istorijske izložbe o jugoslovenskoj arhitekturi su Martino Stireli - glavni kustos arhitekture i dizajna u MOMA i Vladimir Kulić – profesor na Florida Atlantik Univezitetu; asistent kustosa je Anna Kats, a iza njih stoji i mnogobrojni tim savjetnika iz svih krajeva Jugoslavije.
Press konferencija: Glenn Lowry - direktor MOMA u razgovoru sa kustosima Vladimirom Kulićem i Martinom Stireliem
Ovo je Stirelijeva prva značajna izložba otkako je došao na čelo Arhitekture i dizajna u MOMA, prije tri godine, a što je otprilike i trajanje u kojem se pripremala izložba i on je osoba kojoj možemo zahvaliti što se našla tamo.
Martino Stireli:
"Jedna od ključnih teza izložbe je da jugoslovenska poslijeratna arhitektura nije bila periferna, već u samoj srži moderne arhitekture.
Za ovu arhitekturu sam se zainteresovao preko novijih istraživanja niza stručnjaka, a takođe i kroz preglede na društvenim mrežama, gdje sve češće možemo vidjeti spomenike i arhitekturu s ovog područja.
Izložba je, vjerujem, novi doprinos u istraživanju nedovoljno istraženih poglavlja u istoriji svijeta podijeljenog tokomhladnog rata. I naprosto je sazrelo vrijeme da se kao muzej pozabavimo ovom temom"
Nije ovo prvi put da jugoslovensku arhitekturu gledamo u jednom sveobuhvatnom pregledu. Temelj ove izložbe jeste projekat i izložba "Nedovršene modernizacije: između utopije i pragmatizma" čiji su autori Maroje Mrduljaš i Vladimir Kulić, a koja je bila izložena i na Cetinju 2013. godine.
Za mene, kao i za druge arhitekte koji se bavimo arhitekturom nastalom u Jugoslaviji, izložba u muzeju MOMA nije samo najznačajniji istorijski trenutak, već veoma emotivan lični i prije svega veoma emotivan kolektivni trenutak (kako i priliči ovoj temi) jer izložba je zaista impresivna!
I kako bi već na samom upoznavanju postavili stvari na svoje mjesto - da bude sasvim jasno o čemu se ovdje radi – na prvom desnom zidu stoji velika mapa Južnog Jadrana i ne znam što je u tom trenutku impresivnije ta mapa ili činjenica da izložba počinje baš južnim Jadranom.
Na izložbi ''Ka betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji 1948 - 1980" MOMA, Njujork - Regionalni prostorni plan Južnog Jadrana iz 1968. godine, fotografija Sanja Horvatinčić
Kako je inače uobičajeno za izložbe u MOMA, pažljivo i temeljno su birani eksponati, prije svega impresivni originalni eksponati. Tako je mnogo originalnih crteža, originalnih skica i maketa, što je zahtijevalo iscrpan rad po arhivima, nacionalnim i privatnim, širom regije kako bi nastala ova zaista bogata i čini mi se neponovljiva selekcija.
Kod cjeline koje su kustosi nazvali "Strukturalni ekspresionizam", odmah na početku se ističe fantastična maketa stadiona Poljud arhitekte Borisa Magaša, sa originalnim crtežima i skicama.
Ono što je za nas mnogo važnije je da je u ovoj sekciji prikazan rad Svetlane Kane Radević i to kroz Hotel Podgorica i hotel Zlatibor u Užicama. Ovdje se ističu fantastične strukture arhitekata među kojima su Andrija Mutnjaković sa Nacionalnom i univerzitetskom bibliotekom Kosova u Prištini (koja je nedavno zahvaljujući naporima Arhitektonske fondacije Kosova (Kosovo Architecture Foundation) dobila grant prestižne Geti Fondacije koji će služiti za obnovu i konzervaciju), zatim Ivan Štraus, Milan Mihelič, Ivan Vitić i drugi.
Hotel Podgorica, Svetlana Kana Radević 1967, fotografija Valentin Džek za MOMA
Na izložbi ''Ka betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji 1948 - 1980" MOMA, Njujork - Hotel Zlatibor u Užicama, Svetlana Kana Radević
Na izložbi u okviru zasebnih segmenata dominira opus šest velikana jugoslovenske arhitekture: Jože Plečnik slovenački arhitekta koji je značajan uticaj imao i na modernu Beča i Praga koliko i Ljubljane; Vjenceslav Richter koji je dominirao svjetskom scenom i 60ih godina; Juraj Neidhardt veliki profesor među arhitektama i Le korbizijeov saradnik, a čiji je legat jedva sačuvan od strane njegove ćerke i u kutijama iznesen iz zapaljenog Sarajeva; Bogdan Bogdanović široj javnosti posebno poznat po spomenicima, među njima najznačajniji je onaj na Jasenovcu, a u Crnoj Gori je njegovo djelo spomenik na Jasikovicu u Beranama; Edvard Ravnikar koji je vodio vjerovatno najznačajniju arhitektonsku školu Jugoslavije, a u okviru njegovog opusa u MOMA prikazan je i plan za Sveti Stefan i Pržno iz 1964. godine; Zlatko Ugljen autor čuvene Bijele džamije u Visokom i autor nedavno porušenog Hotela Fjord u Kotoru.
Važno je napomenuti da se kroz rad ovih velikana ali i kroz druge značajne segmente veoma ističe uticaj arhitektonskih škola na tlu Jugoslavije. Svakako u prvom redu arhitektonskih fakulteta u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu što je još jedna velika i važna tema posebno u odnosu na današnji kontekst i uticaj i značaj koje arhitektonske škole imaju (ili nemaju) na području sedam današnjih nacija.
Još jedna važna tema u odnosu na savremeni kontekst je institucija arhitektonskog konkursa. Pregledom najznačajnijih djela nastalih u Jugoslaviji jasno je da je arhitektonski konkurs bio ključni mehanizam i oslonac kako arhitektama tako i donosiocima odluka.
Stanovanje je prikazano još jedno značajno poglavlje, kao veoma važna grana razvoja jugoslovneskog društva, a posebno su istaknuti gradovi kao što je Split, Zadar, Beograd sa izuzetnim primjerima stanovanja. Kada govorimo o gradovima tu je Skoplje koje zauzima cijelu prostoriju sa impresivnom maketom plana grada nakon zemljotresa koji je radio čuveni japanski arhitekta Kenzo Tange, ali i jednako impresivna maketa Makedonske opere i baleta (koja je danas sakrivena iza neoklasične zavjese novog Skoplja) kao i drugi značajni objekti arhitekata Mušiča, Konstantinovskog i drugih.
Na izložbi ''Ka betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji 1948 - 1980" MOMA, Njujork - Kiosk K67, Saša Janez Mächtig 1970.
Dizajn
Pored namještaja koji je dizajnirao Niko Kralj, a čija se stolica Rex i danas proizvodi; Iskrinih televizora i telefona, tu je svakako čuveni Kiosk K67 čiji je autor Saša Janez Mächtig.
MOMA je kiosk kupila za svoju kolekciju davne 1970. godine. Kada je stigao u Njujork kustosi su shvatili da ne može proći kroz vrata muzeja pa je neko vrijeme stojao na 53. Ulici, a kažu da se u njemu prodavao hot-dog.
Današnja zgrada u kojoj je MOMA ima dovoljno velika vrata pa je novi Kiosk svakako stao i upravo na kiosku se posjetioci na jednom od ulaza mogu informisati o izložbi.
Spomenici
Još jedan crnogorski biser Spomen dom, djelo arhitekte Marka Mušiča koji se nalazi u Kolašinu prikazan je u dijelu izložbe gdje su prikazani spomenici. Ovo je vizuelno možda i najubjedljiviji segment. Tjentište, Petrova Gora, Jasenovac, Ilirska Bistrica, Kozara, Kruševo i drugi sa crtežima, originalnim maketama i impresivnim fotografijama čine impresivnu cjelinu.
Ono što se ne vidi na eksponatima je na primjer činjenica da u grobnici ispod spomenika na Tjentištu počiva 3301 borac sa Sutjeske. Sa Spomenicima je u monografiji prikazan i nikšićki Dom revolucije arhitekte Marka Mušiča, koji je ovih dana konačno i nepovratno uništen pod izgovorom o rekonstrukciji što sigurno čeka i mnoga druga remek djela jugoslovenske arhitekture ukoliko konačno ne shvatimo vrijednost ovog nasljeđa.
Na izložbi ''Ka betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji 1948 - 1980" MOMA, Njujork - Spomenici
Izložba je toliko slikovita i toliko nabijena i raznovrsna da proizvodi narativ kao neobuzdani nagon: između segmenata, crteža i maketa, posjetilac sam naslućuje priču i povezuje cjeline, ali ipak, nedostaje bolje objašnjen koncept. To bi bila ta jedna stvar koja zaista nedostaje izložbi – objašnjenje kako, zašto i pod kojim okolnostima i sa kakvim tačno ciljevima nastaje ova arhitektura, ne samo kao cjelina, već pojedinačni objekti i projekti takođe, ali to je možda sljedeće poglavlje? Još jedno poglavlje koje je ostalo u mraku figurativno i bukvalno (jer prikazano je kroz tek slajd-šou u mračnoj prostoriji) je jugoslovenski turizam i hoteli na Jadranskoj obali, a što smatram izuzetno važnim poglavljem jugoslovenske arhitekture.
Na izložbi ''Ka betonskoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji 1948 - 1980" MOMA, Njujork - dizajn i stanovanje
Kako navodi Aleksandra Lange u svojoj kritici izložbe za Curbed magazine:
“Filmovi, makete, crveni telefoni, crteži: Svi ovi elementi su donešeni i idalje fotografije dominiraju, brišući autorstvo, regione, čak i period od 30 i nešto godina koliko obuhvata izložba.”
U tom smislu, izložba je tačno ono što treba da bude, impresivna slika arhitekture nastale u jednom veoma kratkom periodu. Arhitekture koja je jasno gradila život jedne zemlje, jasno deklamovala stavove i stremljenja jednog društva i sve je stalo u samo 32. godine. Svi konkursi, svi urbanistički planovi, sve ideje i sve realizacije!
I ne samo to već i kompletna infrastruktura, edukacija, umjetnost… A jedini investitor država.
U odnosu na regionalni i globalni kontekst kao i precepciju jugoslovenskog stvaralaštva i uopšte načina života: izložba nedvosmisleno pokazuje da je ne samo jugoslovenska arhitektura već i kultura bila zapravo centar, a ne periferija. Upravo način života, pa i taj ‘lifestyle’ u Jugoslaviji koji podcrtava svaki segment izložbe, pojedinačno i specifično, nameće se kao još jedna važna tema posebno čitljiva u dijelu stanovanje i dizajn.
Imajući na umu i sve ono loše što je bila Jugoslavija, moram konstatovati: naši roditelji, zapravo vi koji uglavnom čitate ove redove i koji ste Pobjedu držali u rukama decenijama, vi koji znate da je prva donijela vijest… , vi ste živjeli jednu fantastičnu utopiju o kojoj i od koje će svijet tek da uči.
Yugoslavia tek otvara novo poglavlje u svjetskoj istoriji jer tek će se pisati o tome što je samoupravni društveni poredak, danas kada mnogi oko nas tek shvataju snagu socijalizma i kada je istinski važna potreba da se prevaziđe nacionalizam, jer u crvenom je ponovo.
Mnogo toga će se tek slušati na zapadu o federaciji i učiti na greškama iste jer na čemu se zapravo temelji EU princip ako ne baš na utopiji koju je živjela Jugoslavija.
Fotografije: MoMA, Arhitektonski fakultet Beograd
