Piše:
Zoran Rakočević
Režirajući filmove izrazito aktuelizovane društvene tematike, Živko Nikolić napravio je brend od crnogorskog podneblja, razapetog između partijarhalnog mentaliteta i univerzalnih želja malog, ranjivog čovjeka. Njegov ključ je u rukama antičkog poretka sudbine koji se prenosi na malu ljudsku snagu, anatomiju čovjekove slabosti i pohlepe. Takav je i malo poznati film „Kubura Svetog Petra“. Ovo ostvarenje nije navedeno uz Nikolićevo ime čak ni na Vikipediji, ni na sajtu IMDB, iako struka kaže da je u pitanju vrsni reprezent njegovog stvaralaštva, uz „Beštije“, „Čudo neviđeno“, „Jovanu Lukinu“, „U ime naroda“, „Iskušavanje đavola“ i druge naslove.
Blasfemična rabota
„Kubura Svetog Petra“ krševita je već u naslovu, budući da je opšte poznata fama kako su Crnogorci i u božji hram hodili naoružani do zuba. Ne samo običan puk, nego i svečevi koji su za života predvodili vojske. Svetac s kuburom, već je, spolja gledano, blasfemična rabota.
Film počinje kadrovima crnogorskog dinarskog krasa. Vrijeme, pretpostavljamo, kraj četrdesetih godina 20. vijeka, poslije rata. Nikolić poznaje tu atmosferu u dušu. Uz gudure vidimo mnoštvo figura povijenih leđa. Nose nekoliko klavira, velikih kovčega i stilskih ormara, glomazne stolice, stolove, fotelje i kanabee. Muškarci se najprije ne vide, pa uz fantastičnu kompoziciju „Ples na gori“ Bora Tamindžića gledamo komade namještaja kako, reklo bi se, planinare.
U veliku kamenu kuću na proplanku, muškarci unose sve elemente koje su popeli. Odaje im otvara kršna starija žena koju svi zovu Hajduk (Ljubica Barać-Vujović). Skladište stvari kod nje. Ona spušta pušku pod čijim nadzorom ih drži sve dok ne obave posao kako valja i trebuje. Potom ih pušta na gornji sprat.
Kad tamo, u sijenu leže polunage prostitutke iz okolnih sela.
- Ajte, junaci, osevapite se sa ovim mojim anđelima. Ko je nosio klavire i ormare, neka banja uru vremena. Sitniji inventar pola ure!
Anđeli i đavolci
Svi nosači skidaju košulje i gubere i životinjski nasrću na anđele, kidajući s njih ostatke rita i ujedajući ih za grudi. Hajduk nastavlja da ih hrabri i pospješuje, dok im postavlja kačamak na pod, oko ustreptale vatre ognjišta.
- Ljudi iz Centralnog komiteta su na našoj strani. Svaki andrak koji donesete ulazi u zapisnik. To se zove dosije. Kad vam otvore dosija... dosijeve... kako god... znaće se čija majka crnu vunu prede. Nema više nacija, nema više moje-tvoje, nema više privatnika koji eksploatišu radnika. Svima jednako: radnih mjesta, stanova, puteva i pi*ke.
Dok se mučenici rado provode, Saloma (Vesna Pećanac), jedna od djevojaka na sijenu, udara ćepanicom jednog od udarnika i bježi, polunaga, kroz vrata, pa niz kamen, zamičući daleko. Poslije scene u kojoj Hajduk ispituje sve prisutne, i koleginice anđele i sve muške đavolke, da li znaju gdje je pobjegla, s kim je u zavjeri i tako dalje, zbog mjera predostrožnosti pokopavaju sve donešene eksponate, zagrću ih daskama, zemljom i sijenom.
Usred posla dolazi i Mikica (Boro Stjepanović) i donosi kutiju punu kubura. Drugi mu se sprdaju.
- Kasniš, Mikice!
- Meni je bilo najteže! Nosio sam oružje. Lakše je među drugovima odnijeti otoman, nego pištolj.
- Ne vadi se na oružje, goljo! Ko stigne zadnji, ostaje bez pi*ke!
- Zaustavili su me ovi iz Komiteta!
Šakota i Saloma
Muk! Hajduk ga, nakon minuta ćutnje, pita da li je priznao. Mikica se kune da nije, ali ona ne vjeruje. Da bi dokazao lojalnost, priznaje da je iz cetinjskog muzeja donio ni manje ni više nego kuburu Svetog Petra Cetinjskog. Traži je u hrpi pucaljki onog vremena.
- Kubura Svetoga Petra! A đe je moja miljenica, đe je Salomica?
Hajduk mu saopštava da je miljenica utekla i paše svečevu pucu za pojas.
- Ja ću, sokolovi, pred vama, ka Petar Prvi. Opašite se svaki prije nego li ona kurva pomami cijelo Cetinje, pa sve do Vira i Crmnice.
Sokolovi se naoružavaju. Za to vrijeme, Saloma kuca na vrata Biljarde. Plače, sva pocijepana, polunaga, izudarana... Doziva Šakotu.
- Otvori, mili, otvori, ja sam. Saloma tvoja! Jesi li me zaboravio? Šakota moj!
Na prozorku se pojavljuje Šakota (Petar Božović), brkati muškarac u vojničkoj uniformi.
- Drug Šakota! Drug Šakota, zapamti drugarice Saloma, milosnu ti majku jebem! Što si došla? Đe si se dvije godine kurvala, pseto jedno bijesno!?
Slijede scene u kojima je drug muči i veže kao psa za dovratak Biljarde.
- Drug Njegoš je vazda imao perjanike, pa ja sad tebe posađujem na njihovo mjesto, drugarice Saloma, da čuvaš privremene odaje Centralnog komiteta. Na, loči ovih splačina i glođi kosti, drugarice!
Njegošev bilijar
Pred zoru, čuje se pucanj pred Biljardom. Hajduk sa svojim sokolovima, pred njima Mikica. Šakota se pojavljuje na prozoru dok preko svitica i potkošulje navlači uniformu.
- Drugarice Draginja, odakle ti?
- Za tebe sam Hajduk, druže Šakota! Je li kučka ošpijala?
Saloma se uključuje.
- Sve sam ošpijala Šaku, sve sam vas odala Komitetu i organima istrage. Znaju đe ste i što kradete i kome švercujete. Klavire za Rijeku i Trst, stolice za Biograd, a puške za Moskvu. Za Moskvu Staljinu, da pokori Jevropu!
Hajduk došapne Mikici da je likvidira. Mikica plačući puca Salomi u glavu, pa sebi u usta. Hajduk prezrivo frknu.
- Pi, popišam ti se u pamet!
Ošinu nogom mrtvo Mikičino tijelo, koje iz beživotnog zagrljaja sa Salomom skliznu na zemlju.
- Za Moskvu, je li, drugarice Draginja?
- Ne pravi se lud, Šakotiću. Predaj nam Njegošev bilijar, pa da se razilazimo. Ja u špediciju, ti u fotelju!
- Drugarice Draginja, možeš da me povučeš za ku*ac!
- Sa zadovoljstvom, rođeni moj brate. Pozdravi nam roditelje i obuci nešto dugih nogavica.
Sravnjen muzej
Hajduk ubija brata kuburom Svetog Petra. Naoružana rulja upada u Biljardu. Skidaju slike, uzimaju stolice, škafove, prazne ladice, odnose svakojake eksponate iz muzeja.
- Još ovaj muzej, pa prelazimo na škole i bolnice!
Baš kad su našli prostoriju u kojoj je Njegošev bilijar, upadaju ostali vojnici iz štaba i počinje pucačina. Dok se ubijaju međusobno, anđeli iz kamene kuće, ostavljene žene u švercerskom kraljevstvu sijena i klavira, dolaze i bacaju bombe kroz prozore Biljarde. Svi su mrtvi. Čitav odred jugoslovenske vojske - i cijeli odred odmetnutih muzejokradica. Sravnjen muzej osvanjuje dok brojni Crnogorci prilaze zgarištu. Jedan veteran bijelih brkova komentariše.
- Bolje je da nemamo muzeje!
Posljednji kadrovi vraćaju nas na vrh krasa. Na iskopanom klaviru „anđeli“ sviraju istu kompoziciju Bora Tamindžića. Kadar ide u nebo. Kraj.
U ovom filmu Živko Nikolić predstavio je realističnu sliku mentaliteta ovog krajolika. Svjesni da nikakva emancipacija nije moguća u ovom dijelu svijeta, likovi samo stvaraju haos i doprinose sopstvenoj animalizaciji i rasulu. Kultura je, ako slijedimo Živkovu ideju, ovom narodu nepotrebna. I to se fantastično uklapa u njegovo ukupno umjetničko stvaralaštvo. Kako nekad, tako i sad.
DIZAJN POSTERA: Srđa Dragović
