Pvostepenu presudu je u septembru prošle godine izrekla sutkinja Višeg suda u Podgorici Ana Vuković. Apelacioni sud je odbio žalbu Specijalnog tužilaštva navodeći da su neosnovani njihovi navodi da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanja i na bitnim povredama krivičnog postupka. - Sadržina presude je sačinjena u potpunosti u skladu sa odredbama ZKP.
Ocjenjujući savjesno i sa jednakom pažnjom odbranu optuženog i ostale izvedene dokaze, dovodeći ih u međusobnu vezu, pravilno je zaključivanje prvostepenog suda da nije dokazano postojanje umišljaja kao subjektivnog obilježja bića krivičnog djela za koje se Stamatović optužuje, pa ga je pravilno prvostepeni sud oslobodio od optužbe – navodi se u odluci Apelacionog suda.
Vijeće sudija Apelacionog suda ističe da tokom postupka nije dokazano da je Stamatović obavljajući funkciju Generalnog direktora Generalnog direktorata za konzularne poslove (GDKP), protivpravnim iskorišćavanjem svog službenog položaja i prekoračenjem granica svog službenog ovlašćenja, potpisivanjem Nota, bez prethodno pribavljene saglasnosti Uprave policije, pribavljao korist stranim državljanima. - Nije dokazano postojanje umišljaja, kako to proizilazi i iz jasno datih razloga u obrazloženju pobijane presude - navodi se u obrazoženju presude Apelacionog suda.
Sutkinja Vuković je u prvostepenoj presudi objasnila da iako su sporne vize izdate bez saglasnosti Uprave policije tadašnji direktor Direktorata za konzularne poslove Stamatović nije ignorisao zakon po kojem je policija imala učešće u procesu izdavanja viza. To dokazuje i tadašnja korespodencija ministara inostranih i unutrašnjih poslova a sve radi rješavanja novonastale situacije.
Različit pristup službenika Direktorata i Uprave policije vezano za dokumente o podacima onih koji su aplicirali za vizu i davaoca garancije iskomplikovala je činjenica da nijedan podzakonski akt ne precizira način pribavljanja i odlučivanja o saglasnosti Uprave policije za izdavanje vize pojasnila je sutkinja Vuković.
Ona je navela i da je sud utvrdio da Stamatović izdavanjem viza bez saglasnosti Uprave policije nije imao namjeru da pričini imovinsku korist onima koji su aplicirali za vizu. Da je htio da pričini imovinsku korist ne bi policiji slao zahtjeve za dobijanje saglasnosti za izdavanje vize aplikantima.
Stamatović je u datim uslovima birao najcjelishodnije rješenje prilikom izdavanja viza obzirom da se radi o kratkim rokovima navodi se u kratkom obrazloženju oslobađajuće presude. Sutkinja Vuković je istakla i da se postupanje Stamatovića prilikom procesa izdavanja viza ne može dovesti u vezu sa krijumčarenjem ljudi iz Crne Gore u zemlje Evropske unije a što se navodi u optužnici.
Prilikom davanja odbrane, Stamatović je istakao da je radio savjesno i po pravilima Ministarstva inostranih poslova kao i da je tražio mišljenje policije u svakom slučaju, pa čak i kada to nije bilo potrebno. Stamatović je pojasnio da je Ministarstvo inostranih poslova sedam dana čekalo na izjašnjenje policije kada su u pitanju bili uslovi izdavanja vize.
Ukoliko policija ne bi dala odgovor u roku od sedam dana, Stamatović je kazao da je MIP i zahtjevima za vizu odlučivao pozitivno ili negativno jer su ćutanje smatrali kao saglasnost. Stamatović je pojasnio da i pored toga što je on nekome izdao vizu konačnu odluku da li će to lice ući u Crnu Goru ima upravo policija na graničnom prelazu jer se svaki stranac mora podvrgnuti graničnoj kontroli.
Stamatović je komentarišući oslobađajuću presudu za Pobjedu ranije kazao da je ,,istina izašla na vidjelo i da je jasno da je provodio politiku Ministarstva vanjskih poslova, a ne neki privatni hir“. Istakao je da nije bilo ni osnova da se pokrene postupak protiv njega.
