Riječ je o tradicionalnom krovu za to podneblje, za razliku od Sinjavine, Durmitora i ostalih planina, gdje je najviše kuća, štala i vikendica bilo pokriveno šindrom, koja je nekad, ako je bila od lučevog drveta, odolijevala zubu vremena i po nekoliko decenija.
Sad se kuće pokrivene slamom, koje su uglavnom napuštene, u nikšićkim selima na prste mogu izbrojati, a kolibe su opšivene limovina raznih boja, jer oni koji izdižu, do slame teško mogu doći, pa sa savremenim materijalima i jeftinije prođu.
Međutim, koliba u Bukoviku, koja je na pola puta od Nikšica ka Krnovu zasijala je nedavno novim sjajem, zaokupljajući pažnju turista, a sve više i mlađih naraštaja iz tog kraja.
Braća Đukanović, Radovan i Migo, odlučili su da joj zadrže autentičnost i dušu. Zatekli smo ih kako pošivaju, a i to je zanat gotovo potpuno izumro.
Inženjer elektrotehnike nastire, inženjer mašinstva pošiva, a rođak im Božo, inženjer poljoprivrede, dodaje snopove ražane slame koja se žuti kao zlato.
Koštalo ih je skuplje nego da su pokrili tiglom, aluminijumom ili tegolom, ali zato će, makar još deceniju-dvije, koliko takav krov traje, koliba u Bukoviku, kao i godinama unazad, biti inspiracija fotografima, slikarima, filmadžijama...
Malobrojni restorani, koje krasi etno stil, a pokriveni su slamom, ipak su okovani betonom i asfaltom, a koliba na Bukoviku izvorima, bukovom šumom i rijetkim stadima ovaca.
Ovo je najbolja reklama za, već možda i istrošeni slogan „divlja ljepota“.
