Piše: SLOBODAN ČUKIĆ
Knez Dolgorukov je nesumnjivo imao namjeru da instalira srpskog patrijarha Vasilija Brkića na čelo cetinjske mitropolije. U vezi treba ukazati na još jedan detalj. Za razliku od krajnje negativne slike o crnogorskom mitropolitu Savi, Rozenbergova slika o srpskom patrijarhu Vasiliju Brkiću prepuna je razumijevanja i saosjećajnosti.
Rozenberg ga predstavlja u najpozitivnijem svjetlu, kao blagorječivog, kultivisanog i bolešljivog čovjeka i „pravog kaluđera“, koji tobože ne ispoljava nikakve pretenzije na duhovnu vlast nad Crnogorcima. Brkić je prikazan kao „istinski hrišćanski pastir“ i „nemoćni arhijerej“ a ta se slika vješto nadopunjava njegovim navodnim stradanjem od strane Crnogoraca.
Podešavanje
Jedne noći je Brkića tobož spopala grupa Crnogoraca s namjerom da ga izruči Turcima za nekoliko kesa dukata. Brkić je morao da ih moli na koljenima da mu poštede život, da bi im na kraju predao sve što ima. Patrijarh je nakon toga navodno bio prinuđen da utekne iz Crne Gore u Maine, đe se morao kriti kod neke udovice jer su Crnogorci krenuli u potjeru za njim. Međutim, Rozenberg demantuje samog sebe bilješkom od 9. oktobra 1769, iz koje se vidi da je patrijarh Vasilije Brkić sve do tog dana boravio na Cetinju i da mu nije falila dlaka s glave, kao i da je krenuo za Dolgorukovim u Stanjeviće, a odatle sa njim produžio za Trst pa u Livorno kod Alekseja Orlova.
Rozenberg je ovakva mjesta izuzetno vješto koristio i podešavao da bi što više pojačao sliku o crnogorskom „divljaštvu“ i kod čitaoca izazvao simpatije i saosjećanje za žrtve crnogorske razuzdanosti. Time je vješto izbjegao da pomene Brkićeve nečasne namjere, a u tome je zapravo bila suština.
Patrijarhova dojava
U bilješkama koje pokrivaju 75-dnevni period ruskog boravka u Crnoj Gori, o Šćepanu Malom se govori na samom početku i na samom kraju, dok je središnji dio najvećim dijelom ispunjen zlonamjernim oslikavanjem Crnogoraca. Rozenberg opisuje prvi susret kneza Dolgorukova sa Šćepanom Malim 2. avgusta 1769. u Brčelima, pri čemu se crnogorski gospodar oslikava u negativnom svjetlu i karakteriše kao „lakomislena ili sasvim budalasta protuva“.
„Mnogo je govorio, ali se iz svega mogla vidjeti samo glupost i vjetrenjaštvo“, kaže Rozenberg. Dalje se navodi da je Šćepan Mali opet sjutradan 3. avgusta posjetio Dolgorukova u Brčelima pri čemu je „izgledao mnogo smireniji i poslušniji“ (?). Narednog dana 4. avgusta Dolgorukov je krenuo ka Cetinju sa oficirima i dvadesetak ljudi. Usput mu je stiglo pismo od Vasilija Brkića da Šćepan Mali u prolasku kroz neka sela „muti po narodu“.
Brkić je tu dojavu nesumnjivo vješto intonirao jer je knez odmah naredio guvernaduru Joku Radonjiću da Šćepana stavi pod stražu i da ga dovede u cetinjski manastir. Međutim, iz kasnijih događaja se vidi da Joko Radonjić tu naredbu nije izvršio.
Zakletva
Iz Rozenbergovog dnevnika proizilazi da je po izričitoj naredbi kneza Dolgorukova na Cetinju za 6. avgust 1769. sazvan narodni zbor. Dalje se vidi da je Šćepan Mali na tom skupu, u odsutnosti, optužen za prevaru i lažno predstavljanje da je ruski car Petar III.
O tome je poslanicu srpskog patrijarha Vasilija Brkića pred oko 2000 okupljenih Crnogoraca pročitao Teodosije Mrkojević. To je kod prisutnih izazvalo konfuziju o čemu svjedoči i zahtjev mladog guvernadura Joka Radonjića i drugih glavara da im knez Dolgorukov tu izjavu da napismeno, što je i učinjeno. Rozenberg svjedoči da je iza toga na zboru pročitana povelja carice Katarine Velike, kao i da su Crnogorci pozvani da se zakunu na vjernost ruskom dvoru – što se takođe dogodilo. Iako to Rozenberg ne pominje, jasno je da je čin diskreditacije Šćepana Malog i kolektivne narodne zakletve označio formalno preuzimanje vojne uprave nad Crnom Gorom od strane ruskog generala kneza Dolgorukova. Bio je to ruski prevrat, izveden na talasu crnogorske zbunjenosti i konfuzije, osobito među Katunjanima.
Klicanje
Ovo je podrazumijevalo političku eliminaciju Šćepana Malog. Ono što je Dolgorukov nije uspio da izvede 4. avgusta kada je naredio guvernaduru Joku Radonjiću da pod stražom dovede Šćepana Malog na Cetinje, izvedeno je tri dana kasnije. Prema Rozenbergovom dnevniku, crnogorski gospodar je uhapšen 7. avgusta 1769. u cetinjskom manastiru, dan nakon što su se Crnogorci zakleli na vjernost ruskom dvoru. Ne posjedujemo podatke o tome gdje je Šćepan Mali boravio na dan kolektivne zakletve, ali Rozenberg svjedoči da se sjutradan pojavio u cetinjskom polju rano ujutro. Dakle, 7. avgusta. Bio je na konju, praćen grupom Crnogoraca, vitlajući golom sabljom.
Cijela ta situacija, kao i dojava Vasilija Brkića od 4. avgusta da je Šćepan „mutio narod u prolasku kroz neka sela“, jasno ukazuje da između njega i kneza Dolgorukova nije moglo biti nikakvog „tajnog dogovora“, već da su njihovi početni kontakti 2. i 3. avgusta služili Rusima da psihološki procijene Šćepana Malog, kao i ukupnu situaciju. Sve je to činjeno radi toga da bi Dolgorukov na najbezbolniji način uklonio političku konkurenciju – u koju su prije svega spadali Šćepan Mali i mitropolit Sava.
Metežnik
Rozenberg svjedoči da je na Šćepanovu pojavu u cetinjskom polju, narod koji je noćio pred manasirom pohrlio radosno ka njemu, kličući i pucajući iz pušaka u znak veselja. Rozenberg na tom mjestu izražava ozlojeđenost postupkom Crnogoraca koji su se samo dan ranije na krstu i jevanđelju zakleli na vjerost Katarini Drugoj, optužujući ih za vjerolomstvo i nelojalnost. Po Šćepanovom prispijeću pred manastir 7. avgusta ujutro uslijedila je višečasovna drama.
Crnogorski gospodar se, praćen narodom, zaustavio u blizini ulaznih vrata i tu je proveo nekoliko sati obraćajući se okupljenima. Nema načina da nazremo o čemu je tada govorio, ali je sigurno da je to činio da bi zadobio i ojačao njihovo povjerenje i obezbijedio psihološku prevagu. Dolgorukov je za sve to vrijeme boravio u manastiru, na sigurnom. Ruskom knezu je inače odmah ujutro javljeno da se Šćepan Mali pojavio na Cetinju i nekoliko puta je davao naredbu guvernaduru Joku Radonjiću da ga uhapsi, ali se ništa nije dešavalo.
Rozenbergov opis tog događaja je veoma plastičan i nema razloga da se ne prihvati u potpunosti. Dolgorukov je na koncu odlučno zapovijedio da se Šćepan Mali uhapsi „a ako se stane protiviti da se ubije kao metežnik“ – što je po Rozenbergu zastrašilo Crnogorce, koji su se počeli odbijati od Šćepana, koji je nakon toga sam došao u manastir.
To je proizvelo dramatičnu promjenu u narodnom raspoloženju. Okupljeni su sada počeli da padaju u jarost, zahtijevajući da se Šćepan Mali objesi - u čemu je grof Vojinović odigrao presudnu ulogu. On je nakon dugog ubjeđivanja uspio da smiri okupljene koji su na koncu pristali da se Šćepan Mali osudi na vječitu tamnicu. Ispada da je tog dana Dolgorukov spasio Šćepana Malog od vješanja.
Tajnost
Prema dnevniku majora Rozenberga Šćepan Mali je držan u tamnici u cetinjskom manastiru puna dva mjeseca. Počevši od 7. avgusta pa do 8. oktobra 1769. kada je po naredbi kneza Dolgorukova u tajnosti i pod stražom tajno odveden u manastir Stanjeviće „jer se bojalo da Crnogorci ugledavši ga ne naprave kakav metež i da ga ne otmu“.
To objašnjenje je neobično, jer Rozenberg ničim ne ukazuje da su Crnogorci tokom ruskog boravka ispoljavali nezadovoljstvo zbog Šćepanovog utamničenja. O tome možemo samo naslućivati iz usputnih opaski. Tako Rozenberg na jednom mjestu kaže da su Crnogorci „bezobrazno proturali glasove da se knez neprestano tajno s njim (Šćepanom Malim) sastaje, i da ništa ne radi bez njegova savjeta“.
