Kao gost umjetnika-domaćina, našeg violiniste Romana Simovića, nastupio je u subotu na Luštici Bej, s petoro kolega: violinistima Romanom Simovićem i Ćećilijom Cijano, violistima Robertom Smisenom i Milenom Simović, kao i violončelistom Đovanijem Njokijem.
Sekstet u d-molu, op. 70, koji je Čajkovski nazvao Uspomena na Firencu, umjetnici će izvesti i u ponedjeljak u kotorskoj Crkvi Sv. Duha, ali tada će se muzičarima pridružiti i pijanista Ratimir Martinović u Bramskovoj kompoziciji.
Dragan Đorđević studirao je na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, u klasi prof. Sandre Belić, a usavršavao se na Školi za muziku i dramu Gildhol u Londonu i na Visokoj školi za muziku u Esenu.
Usavršavao se kod renomiranih čelista poput Miše Majskog, Borisa Pergamenčikova, Nade Kecman i dr. Član je gudačkog kvarteta Rubikon, nastupa s ansamblom Double Sens, a saradnju je ostvario i s umjetnicima kao što su Šlomo Minc, Itamar Golan, Emil Tabakov, Tan Dun, Roman Simović, Nemanja Radulović, Piter Skalptor.
Vanredni je profesor na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu i umjetnički direktor u Školi za muzičke talente u Ćupriji.
Kakvi su utisci s koncerta na Luštici? Da li je bilo bojazni od kiše, s obzirom na to da je vrijeme bilo varljivo?
Ljetnji festivali uvijek sa sobom nose i problem s kišom. Prije desetak dana sam svirao napolju u Arilju gdje nije bilo kiše, ali je bila velika vlaga, zbog čega gudači imaju ozbiljan problem sa strunama. Luštica je jako lijepo mjesto, tamo čine jedan humani posao: pomažu KotorArt koji je postao vodeći festival u regionu.
Prostor je inspirativan za sviranje, ali nikada ne može biti isti doživljaj kao kada sviramo u sali, zbog akustike koja nam je potrebna. Sve što ide preko ozvučenja dobija drugu dimenziju. Međutim, u kombinaciji s prelijepim ambijentom i pogledom koji publika ima - to dobija nov smisao.
Ipak, imali ste sreću, jer je bilo samo po nekoliko kapi, ponekad.
Imali smo malu „frku“ pred kraj koncerta. Samo smo se zgledali ko će prvi da ustane sa scene, jer u ansamblu su bili vrhunski muzičari koji sviraju na vrhunskim i skupocjenim instrumentima. Imali smo sreću da do kraja ostane na par kapi.
Istu kompoziciju ste svirali prije desetak dana na Boljšoj festivalu u Drvengradu, takođe s Romanom i Milenom, ali i s drugačim kolegama koji nisu bili na KotorArtu. Kako ste doživjeli tu različitu „kombinatoriku“ na primjeru istog djela?
U sviračkom smislu, razlike nema, bez obzira na to što je Julijan Rahlin svjetska zvijezda, a Boris Adrijanov odličan, vrhunski čelista. Meni je pored Njokija koji je svirao čelo na KotorArtu čak zabavnije, jer je on drugačija ličnost. U Drvengradu smo imali probu na dan koncerta, pa nijesmo imali dovoljno vremena da se upoznamo, što je malo izazivalo stres.
Ovdje, pored toga što su svi vrhunski muzičari, svi su i duhoviti, što je takođe važno. Organizacija je isto na nevjerovatno visokom nivou, čini sve da se osjećamo kao najveće svjetske zvijezde u tom trenutku.
Na Boljšoj festivalu svirali ste dionicu drugog violončela, a na KotorArtu prvog? Kako je sagledavati isto djelo iz dvije različite „sviračke“ pozicije?
To nekada može da bude teško, jer vas druga dionica ponese, pa da hoćete nju da svirate. S druge strane, lakše je, zato što u svakom trenutku znate što svira vaš kolega. Priznajem, uzbudljivije je svirati prvo čelo u ovoj kompoziciji, zbog vodećih melodijskih linija.
Na festivalu Arlem takođe ste svirali Čajkovskog, ali njegove Rokoko varijacije, u aranžmanu Aleksandra Sedlara. Orkestar su činili učenici Škole za muzičke talente u Ćupriji, čiji ste inače umjetnički direktor. Kako djeca reaguju kada se za vrijeme raspusta moraju dodatno angažovati?
Ovo ljeto je potpuno proteklo u znaku Čajkovskog, a to vjerovatno ima veze i s godišnjicom ovog kompozitora. Sva djeca vole da idu na raspust i na more, i svakako da je potrebno da odmore i glavu, i ruke. Međutim, znamo da kada se izađe iz forme, teško je u nju vratiti se. Toga su i oni svjesni.
Učenici koji žele ozbiljno da se bave muzikom znaju da se ljeti moraju organizovati tako da se i odmaraju, i da budu muzički aktivni. Njima ovo nije teško palo, naprotiv, osjeća se njihova energija i entuzijazam. Činjenica da su svirali divan program na dva značajna festivala, Arlemu i Boljšoju, bio je još veći izazov. Vidim da su otišli na raspust srećni – zaluženo.
Na prijemnim ispitima je sve slabija konkurencija, a kriterijumi sve manji, najbolji učenici odlaze u inostranstvo. Kakvo je vaše iskustvo, kao profesora na Fakultetu muzičke umetnosti?
Nekada jednostavno ima više ili manje učenika u generaciji, sve zavisi od godine, do godine. Praksa da svi žele da odu u inostranstvo je prisutna. Ja sam takođe učio u inostranstvu, međutim, ne treba otići po svaku cijenu, već što jači. Tu praksu dijelom podstiču pojedini profesori koji predaju u srednjim školama. Oni nose dio krivice, jer savjetuju djecu da treba da se „pobjegne“ iz zemlje i ode što prije. To apsolutno nije pametno.
Mislim da velika većina treba da ostane i da nauči ono što ima u svojoj zemlji, pa tek onda s tim znanjem da nastave dalje. Na primjer, dobio sam odličnog učenika, Ognjena Milosavljevića, koji je samo dvije godine bio u mojoj klasi. Svjesno smo se spremali da nastavi studije u Njemačkoj. Dakle, nije htio po svaku cijenu da ode, već prvo da studira kod mene.
Smatram da ne moraju da „srljaju“, jer izbor profesora je prva i najvažnija stvar za svakog muzičara. Naslušao sam se priča da su učenici odlazili zbog imena i statusa profesora, a ne zbog toga da li će razumjeti jezik kojim se profesor obraća.
Kao što ste rekli, obično se ide zbog profesora koji je na dobrom glasu, međutim, odlazi se i zbog karijerne pozicije koju pružaju evropski gradovi. Stoga, hoće li doći vrijeme da studenti iz Evropske Unije dolaze u Srbiju da studiraju muziku?
Moram da se pohvalim da imam jednog stranog studenta u klasi. To je Ivan Stjepan Marinić iz Zagreba, koji je odlučio da dođe da studira baš kod mene. Mnogo mi je drago, posebno, jer Zagreb ima izuzetno jaku čelističku školu. To je, nažalost, jedan od rijetkih primjera.
