Zamislite putovanje parnom lokomotivom u stilu romana Henrika Sjenkjeviča, Žila Verna ili Tomasa Mana koje bi se, nakon 14 sati od jadranske obale, završilo u tankom hladu Sahat-kule! Baš takav put bio je ekskluziva Podgoričana više od tri decenije.
Divlji zapad
U ovoj priči nije bitno to što mnogi Podgoričani, pa ni stanovnici „gradić Pejtona“ gdje se nalazila stara željeznička stanica, ne znaju da se baš pred Sahat-kulom do sredine pedesetih završavalo dugo putovanje „ćira“ iz Bara. Najvažnija je sasvim osobena pripovijest koju krije dokumentacija Željeznice Crne Gore. Od fotografija stanica, lokomotiva i vagona - do sačuvanih voznih redova i karata...
Najljepše od svega je putovanje: tadašnji, predratni lokalac bi, recimo, putovanje sa porodicom na more planirao tako da ujutro zorom sjedne u vagon pred Sahat-kulom i nada se dolasku u Bar u smiraj dana.
Kroz Zetu, do posljednje stanice Plavnica, ljuljao bi se polako vođen parnom mašinom koja je izgledala taman kao iz filmova o Divljem zapadu. Čak i vagoni, prvo drveni i građeni u art-deko stilu, a zatim metalni, pristajali su takvom miljeu.
Potom, nakon sedam stanica u Zeti, u Plavnici bi namjernici presijedali. Brodom ili većim čamcima prebacivani su preko Skadarskog jezera do Virpazara, a zatim, starom prugom iz vremena kralja Nikole, preko Sutormana nastavljali ka Baru.
Razmontirane šine
Takva pruga bila je osuđena da ustupi mjesto nekoj modernijoj, i to ne samo zbog nedostatka mosta, odnosno nasipa koji je krajem pedesetih premostio daljinu od Vranjine ka Virpazaru i trajno narušio ekosistem Skadarskog jezera.
Kolosijek od Titograda do Virpazara do 1959. godine bio je širok svega 60 - a onaj, takođe uski, od Virpazara do Bara, 75 centimetara. Sve da je most postojao, u Virpazaru bi se moralo presijedati u drugačiju lokomotivu!
Moderna pruga spojila je Titograd sa primorjem konačno 1959, a iste godine razmontirane su stare šine. Kao da nikad i nije bilo pruge pred Sahat-kulom... Sada su njen jedini trag stubovi starog željezničkog mosta preko Cijevne, koji se vide sa magistrale prije skretanja ka aerodromu.
Stara pruga bila je produkt austrougarskog plana u jeku okupacije Prvog svjetskog rata da se sagradi željeznički put od Podgorice preko Skadarskog jezera. Sva oprema, sa šinama, lokomotivama i vagonima bila je dopremljena u Crnu Goru pred kraj rata - a nove jugoslovenske vlasti su je samo zatekle.
Zaslužena tabla
Ipak, u doba nemaštine, čekalo se do 1927. godine da prvi voz krene put Plavnice, a dio materijala je u međuvremenu „nestao u akciji“. Prije Drugog svjetskog rata bio je plan da željeznica produži od Podgorice ka Sarajevu, uspostavljajući „brzu“ vezu sa Beogradom ili Zagrebom. O nekoj pruzi ka sjeveru Crne Gore nije se ni razmišljalo...
Koliko god „parkirana“ parna šklopocija ispred Sahat-kule djelovala romantično, pogotovo zbog putovanja „kroz pustinju i prašumu“ - činjenica je da je željeznica narušila ambijent prvog podgoričkog trga.
Tako je prostor načičkan radnjama i dućanima, naročito prije i nakon Drugog svjetskog rata, pretvoren u prljagu utabanu od željezničkog tara i uglja. Dostojan ambijent dobio je tek prošle godine, posljednjim uređivanjem prostora neposredno oko Sahat-kule.
Ipak, radi slike o magičnom željezničkom teleportu, pravo na Divlji zapad na putu od Podgorice do Bara - na starovaroškom trgu vrijedilo bi postaviti makar tablu sa fotografijom željeznice. Da makar imamo svjedočanstvo o tome kako je baš tu nekad bila posljednja stanica. Ako ne i kompletna lokomotiva, koja bi već bila prava turistička atrakcija. Stojan STAMENIĆ
FOTO: Arhiva Željeznice
