Sa samo 14 godina u dresu Budućnosti iz tadašnjeg Titograda zaigrao je u meču Kupa Jugoslavije u novobeogradskoj Hali sportova protiv IMT.
Nije propustio priliku da zasluži svoje mjesto ni u vjerovatno najtalentovanijoj košarkaškoj selekciji svih vremena, reprezentaciji Jugoslavije do 19 godina, koja je u Bormiju pod vođstvom Svetislava Pešića 1987. osvojila titulu juniorskog prvaka svijeta. U društvu Kukoča, Rađe, Sretenovića, Perasovića i ostalih tri puta se uzastopno peo na krov Evrope, a od košarke nije mogao da se odvoji ni po završetku bogate igračke karijere, pa je otišao u trenere.
Luku Pavićevića je taj trenerski put prije dvije godine odveo na Daleki istok, da bi se ovog ljeta iz Tokija vratio kao šampion Japana.
"Pod pokroviteljstvom FIBA sam 2016. godine bio među predavačima na seminaru za trenere japanske lige u sklopu njihovog usavrašavanja pred Olimpijske igre kojima će Tokio biti domaćin 2020. godine" počeo je priču Pavićević i objasnio kako se uopšte obreo u "zemlji izlazećeg sunca."
"Poslije te trenerske klinike Košarkaška federacija Japana mi je ponudila da na godinu dana preuzmem mjesto selektora, što sam prihvatio. Moj zadatak je bio da izborim plasman na azijski šampionat, da selektiram igrače koji bi mogli da zadovolje potrebe internacionalne košarke i postavim nove standarde igre jer su forsirali napadačku košarku bez mnogo odbrambene strukture."
Pošto je osvajanjem trećeg mjesta na Istočnoazijskom šampionatu ispunio cilj, u Japanu je dobio novi angažman.
"Pred početak minule sezone preuzeo sam ekipu Tokio Alvark, koja je svojevremeno pripadala automobilskom gigantu Tojota. Od formiranja profesionalne lige u Japanu prije par godina velikim korporacijama nije dozvoljeno da budu vlasnici klubova, tako da je Tojota sada glavni sponzor. Klub ima višedecenijsku tradiciju, a ovo im je treća titula šampiona u istoriji. Posjeduju vrhunske uslove, fantastičnu prateću infrastrukturu, trenažne hale, teretane, medicinski centar i po svojoj organizaciji klub bi pripadao najvišem evropskom rangu", kaže Pavićević koji nije mogao da sakrije svoje oduševljenje onim što je vidio i doživio u Japanu:
"Fascinantna zemlja u svakom smislu, od organizacije posla i života, preko kulture i obrazovanja, do ishrane i vaspitanja. Vrijedni su i koncetrisani, odgovorni i imaju izuzetan talenat za rad. Imaju vješte košarkaše, ali njihova osnovni problem leži u fizičkim karakteristikama. Nisu dovoljno visoki i atletski ne ispunjavaju standarde koje zahtijeva košarka. Međutim, košarka je sport koji odgovara njihovom senzibiltetu, marketinški i medijski treba učiniti još napora ka povećanju popularnosti, ali to se iz godine u godinu rapidno poboljšava. Najbolji dokaz za to je podatak da su ljudi koji su podigli njihovu fudbalsku Džej ligu sada na rukovodećim pozicijama u košarkaškom prvenstvu."
Do titule šampiona Japana Luka Pavićević je sa svojom ekipom stigao uz skor od 44 pobjede i samo 16 poraza, a uslovno rečeno proslava titule trajala je desetak dana:
"Toliko nam je trebalo da obiđemo sve sponzore, gradonačelnike u dijelovima Tokija u kojima se nalazi sjedište kluba, trenažna i hala u kojoj se igraju utakmice i da posjetimo sve skupove koji su bili priređeni za navijače. Zanimljivo je da to nije samo slučaj za šampione, to je praksa za sve japanske klubove po završetku sezone."
Sistem sporta u Japanu sličan je onom koji vlada u Americi i vezan je za obrazovanje što po mišljenju Pavićevića predstavlja određeni problem.
"Klubovi nemaju podmladak, pa se mladi sportisti razvijaju kroz školski sport. Iz tog razloga se najtalentovaniji sportisti u srednjoškolskom uzrastu nalaze u rukama profesora koji nisu treneri. Dešava se da na primjer profesor geografije vodi košarkaški tim, da treninge osmišljava i vodi gledajući Jutjub. Na fakultetima je to organozovanije, ali ta djeca do svoje 22. godine nemaju adekvatnu trenersku podršku. Ono što je zanimljivo, njihova kultura ne dozvoljava napuštanje škole. Obrazovanje im je veoma važno."
Kada je već riječ o obrazovanju, zanimljivo je da je svojevremeno Luka Pavićević bio najbolji đak gimnazije "Slobodan Škerović". Takođe, bio je prvak Crne Gore u matematici, a u želji da davne 1985. godine što prije dođe do Matematičkog fakulteta na Univerzitetu Juta, Luka Pavićević je za godinu dana završio dva razreda srednje škole i sa samo 17 se otisnuo preko Atlantika. Ipak, fakultet nije završio, vratio se u Evropu, što se ispostavilo kao ispravna odluka jer je nedugo zatim tri puta sa Jugoplastikom osvajao titulu klupskog prvaka Evrope.
Iako je napunio 50 godina, Luka Pavićević želi da ostvari ono što nije stigao da uradi u mladosti - da stekne fakultetsku diplomu. U želji da se dalje stručno usavršava Pavićević je ovih dana upisao Fakultet za sport Univerziteta "Union - Nikola Tesla".
"Sjajne preporuke o Fakultetu za sport na Novom Beogradu sam dobio od mog dobrog prijatelja i kolege Vlade Jovanovića, nekadašnjeg trenera Partizana, sada selektora mlade reprezentacije Srbije. Razgovor sa njim na tu temu je bio presudan, a dodatnu potvrdu o kvalitetu Fakulteta i svoju ispravnu odluku da ga upišem dobio sam saznanjem da će mi jedan od nastavnika biti uvaženi profesor Vladimir Koprivica. Napustio sam studije u Americi na trećoj godini da bih se profesionalno bavio košarkom. U međuvremenu sam završio Višu trenersku školu, ali sam osećao da je taj dio moje ličnosti ostao nedovršen. Logičan izbor je bio studijski program 'Trener u sportu' prije svega jer je sistem obrazovanja prilagođen sportistima i sportskim stručnjacima koji poput mene žive i rade u inostranstvu", konstatovao je Pavićević.
Poslije kratke pauze i boravka u Beogradu, Pavićević se vraća u Japan. Ima važeći ugovor na još godinu dana, a posopstvenom priznanju volio bi da ostane u Tokiju. Zbog obaveza koje je imao u Japanu nije mogao da prisustvuje ponovnom okupljanju legendarne generacije iz Bormija, ali...
"Poslije premijere dokumentarnog filma '250 stepenika' Saša Đorđević je napravio Vajber grupu u kojoj su svi igrači iz te generacije, tako da smo stalno u kontaktu. Kada je Dino Rađa čuo da sam u Japanu, zvao me je i rekao da mu je neostvarena želja da vidi Tokio. Pošto znam da je veliki ljubitelj motora, odmah sam mu poručio da sjedne na svog 'Harlija Dejvidsona' i dođe, a da za ostalo ne brine", uz osmijeh je zaključio Pavićević.
