- Jedan plemeniti čin (kakav je mogao biti) – śećanje na zvjerski pobijene članove dinastije Romanov s kojima je Crna Gora imala duboke veze - umrljan je nastavkom, a čini se i suštinom ovoga skupa – pokušajem rehabilitacije ratnoga zločinca Dragoljuba Mihailovića. U duhu četničkih nota, lično bih ovaj događaj nazvao: „Morem plovi jedna mala varka“ – rekao je on.
Batrićević podsjeća da antropološkinja Ruth Harris „ovakve vidove izvođenja javnih rituala naziva performansima i premetajući ih u politički kontekst iščitava kao pokušaj koheziranja određene grupe oko jedne ideje, neće nam biti teško da na njenim postavkama zaključimo da je performans iz Novoga nastavak sabiranja neprijatelja antifašizma i ruiniranja građanskih temelja crnogorskoga društva".
- Na skandalozno saopštenje duhovnih pokrovitelja događaja povodom njegovog održavanja, odličan osvrt napravio je srpski istoričar Milivoj Bešlin nazvavši ga istorijom beščašća, zato ću ga rado citirati: „Parastos D. Mihailoviću je slavljenje: izdaje zemlje, kolaboracije, ideje Velike Srbije, istrebljenja muslimanskog naroda, nestanka Crne Gore i nepostojanja Crnogoraca“.
To što je bez obzira ne nekoliko oštrih reakcija „parastos“ održan, još jedna je demonstracija nemoći crnogorske vlasti protiv SPC, koja je poslije Rumije, podizanja tzv. hramova u Podgorici i Baru, devastacije crnogorskoga crkvenog nasljeđa, sprečavanja donošenja zakona koji bi riješio pitanje crkve, zabila još jedan gol u ionako nejaku crnogorsku mrežu. Iako njena doktrina i slika o prošlom počivaju na mitovima i manipulacijama, to ne ometa uspješnost SPC prakse – istakao je Batrićević.
Ocijenio je i da je „obezbjeđenje skupa od strane crnogorske policije vidan napredak u emancipaciji Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori“.
- Nekad su je štitili „Arkanovi tigrovi“, sad je pod zaštitom državne uniforme Crne Gore. Čudni su putevi gospodnji – zaključio je on.
