Piše: Milorad PUSTAHIJA
Svač! Ne „Svoč“ (Swatch) trenderi i trenderke, crnogorska fensi, selfi i smajli populacijo, nije u pitanju mondenski proizvođač satova, već drevni dukljanski grad iz doba naših prvih dinastija i snažne države Duklje, koja je i Vizantiji držala lekcije po bojnim poljima od kojih je Tuđemilsko najpoznatije.
Legendarni grad je, kažu, imao 360 crkava i to još u doba kada je mađarski plemić Uroš Bela u jajcima nosio Zavidu, oca Stefana Nemanje, rodonačelnika srpske svetorodne dinastije Nemanjića. Rečeni Stefan Nemanja, kad dobi snagu, pokori i iskla Zetu i Duklju i zajedno sa ostalim gradovima, osim Kotora, razori i drevni Svač. Bio je svirepi svaštačin kao i potomstvo mu, ali ga pred smrt dovucaše na Atos i zakaluđeriše te umrije kao Sveti Simeon Mirotočivi. I tako su vladali jedno dvjesta godina ubijajući se i vadeći oči međusobno dok se ne iskopaše sa Urošem Nejakim, te opet zavladaše crnogorske dinastije do dolaska Turaka.
Onda, ljeta Gospodnjega dvije hiljade i osamnaestoga, o ljetnome Jovandanu dođe svetosavski Apis bik u Svač da činodestvuje na ostacima stare crkve Svetoga Jovana Krstitelja, poškropi i okadi stare temelje i zapiša teritoriju Krajine. Bez obzira na to što je crkva Latinska i što u Krajinu ne bi Srbina nikada. I onda i Apis biku i nama volovima crnogorskim braća Albanci održaše lekciju. Odučiše ga odlučno od Svača i crkve Svetoga Ivana te sam ga na televiziji jedva čuo kako poje sa neke livade: „Oh, happy day/ Oh, happy day/ When Jesus washed/ Oh, when He washed/ When Jesus washed/ He washed my sins away“.
Volio bih da nisam čuo neka iliričeska pretjerivanja pa da mogu iskreno da im se zahvalim parolom „Šota nas je održala njojzi hvala“. Svakako im hvala, ali ne mogu se oteti utisku da je jedan dio njih došao istim poslom kao Apis bik – da zapiša teritoriju za veliku Šipniju. Interesantno, snage reda (čitaj: policija) bile su na strani građana albanske nacionalnosti te zabranili Apisu prilazak i činodejstvovanje u okviru arheološke cjeline Svač koja je nacionalno kulturno dobro i u vlasništvu grada Ulcinja.
Da li su ovom prilikom većinu policijskih službenika činili Albanci ili je došlo do pozitivnih promjena u načinu tretiranja ovakvih događaja od strane rukovodstva policije, ne mogu tvrditi. Ali mogu potvrditi da je, kada smo mi Crnogorci krenuli u crkvu na Ćipuru da se poklonimo sjenima našeg kralja, koji je tu sahranjen, policija dejstvovala protiv nas a u crkvu pustila Apisove mantijaše i batinaše. Inače, pomenuta crkva je vlasništvo grada Cetinja. Otkud onda ključ kod svetosavaca i zašto je naša policija u takvim slučajevima uvijek protiv nas, čak i kada nam njihovi huligani pljuju i vrijeđaju mitropolita? Mora da policija misli da smo mi Crnogorci pizduni za razliku od nabrijanih Abanaca i Srba, pa im je najlakše rastjerati nas.
Ne znam draže li oni đavola, ali možda bi im se moglo desiti da i naša momčad pokažu razbarušeni talenat za destrukciju. Do tada neka nas knjiže pod pizdune, i proste građane crnogorske nacionalnosti i naše najviše državno rukovodstvo koje se kune u naša identitetska dostignuća. I tako, sa ružnim osjećajem da sam pizdun dočekujem 13. jul. Trinaesti jul - sveti dan crnogorskog borca! Neću da idem u Nikšić jer se ne osjećam dostojnim ni da obrišem postament spomenika Ljubu Čupiću, a kamoli da ja tu nešto proslavljam. Ni mnogi koji će tu da bukaju i barjače nisu dostojni ni da mu ime pomenu.
Kako reče jedan moj prijatelj, Ljubo Čupić se u cvijetu mladosti u svojoj 29. godini prezrivo osmjehivao prema streljačkom stroju. A mi se danas pravimo da ne vidimo da jedva više ima časnih i junačnih ljudi, već samo podanika ovih ili onih lidera. I da u zemlji u kojoj velikosrpska svetosavska crkva proglašava svecima četničke koljače, i u zajednici sa velikosrpskim strankama nekažnjivo pokušava rehabilitovati kolaboracioniste i zločince iz II svjetskog rata samo neki smiju reći da moramo baštiniti antifašističku tradiciju i plamen 13. jula. Zato ću umjesto mojih kukavnih umovanja navesti stihove španske republikanske himne „Aj Karmela“: „Mi smo protiv ugnjetača / i njihovih pomagača / Legionara i fašista / Aj Karmela, aj Karmela. Želja nam je samo jedna / da fašista više nema / Mi nemamo avione / tenkove i kamione/ Aj Karmela, aj Karmela / Nestaje nam municije / hladan vjetar poljem brije / Aj Karmela. Ne mogu nam bombe ništa / ni oluja niti kiša / Gdje se ova pjesma čuje / tamo srce pobjeđuje / Aj Karmela, aj Karmela“. Uvijek čujem ove stihove i ovu muziku kad ugledam Ljubov legendarni osmijeh.
