Piše: Miroslav Ćosović
Tomislav Bekić [2] o Gopčeviću kazuje: "Životni put Spiridona Gopčevića u mnogome djeluje kao život jednog nemirnog duha i pustolova. Pošto je u Trstu završio osnovnu školu, pohađao je klasičnu gimnaziju u Melku (1873), zatim trgovačku školu i konzervatorijum u Beču, uz to je pohađao i pomorsku vojnu školu, ali izgleda da je to njegovo školovanje bilo nesistematsko i da nijednu školu nije redovno završio, ali su njegova interesovanja bila raznolika i široka: bavio istorijom, etnografijom, prirodnim naukama. Čak se bavio i astronomijom, pa je 1893. na Malom Lošinju osnovao prvu zvjezdarnicu, pa je tu kratko vrijeme posjedovao svoj opservatorijum, da bi se potom potpuno posvetio publicističkom, novinarskom i književnom radu, boraveći dijelom u Beču, dijelom u Berlinu, gdje je preminuo 1937. godine. Poslije smrti majke posvetio se novinarstvu izvještavajući sa raznih poprišta.
Tako se sedamdesetih godina obreo u Crnoj Gori, najprije kao dobrovoljac u Hercegovini, a zatim se kao dopisnik uglednih bečkih novina "Neue Freie Presse" uputio u Crnu Goru kada je zaratila sa Turskom. U to vrijeme je u Crnoj Gori boravio znameniti njemački ratni dopisnik Albin Kučbah koji je svoj susret sa Gopčevićem na Cetinju ovako opisao: '_Još na dan kada je prispeo upoznao sam mladog Spiridona Gopčevića, jednog daljeg kneževog rođaka, obrazovanog u Beču, kao i slikara Ferda Kikerca iz Zagreba, koji se tu bavio već neko vrijeme. Obojica su mi ispričala da knez zvanično nastoji da očuva neutralnost, ali da tajno potpomaže ustanike i da su mnogi Crnogorci pod okriljem noći prešli granicu i priključili se ustanicima_.' Gopčević je u Crnu Goru 1875. došao sa velikim ambicijama očekujući da će mu od pomoći biti rodbinski odnos sa knjeginjom Darinkom, i da će mu biti povjereno zapovjedništvo nad jednom bokeljskom legijom.
Međutim knjaz Nikola ga je veoma hladno primio i time raspršio sve nade i iluzije dvadesetogodišnjeg Gopčevića da bi mogao da sudjeluje u borbi protiv Turaka kao jedan od vojnih komandanata. Gopčević je u svojim izvještajima za "Neue Freie Presse" i u svojim spisima to pripisao svojim nesporazumima sa knjazom Nikolom, pri čemu je po svoj prilici određenu ulogu igralo i to da je Gopčevićev otac nekada bio među pretendentima na knjaževski presto. No, ako mu se već nije ispunila želja da sudjeluje u borbama, Gopčević je imao prilike da neposredno prati ratna zbivanja, pa je o tome objavio svoje trotomno djelo o crnogorsko-turskom ratu. U ovom obimnom djelu koje predstavlja i svojevrsno svjedočanstvo, budući da je autor bio neposredni posmatrač raznih poprišta, Gopčević prikazuje crnogorsko-turski rat izdvojeno i izvan uslova i okolnosti u kojima je došlo i u kojima je vođen rat, pa su time i uslovljenje određene greške u procjeni događaja, što ne znači da ta knjiga ne predstavlja dragocjeni doprinos o jednom važnom istorijskom događaju, pošto je "dat kontinuirani tok cjelokupnih ratnih operacija". Kao rezultat njegovog boravka u Crnoj Gori nastalo je i njegovo djelo _Montenegro und Montenegriner_, koje je dovršio 1876. godine.
Ono što kod ovog djela koje inače obiluje upečatljivim opisima Crne Gore, posebno pada u oči to je da je Gopčević u njemu dao oduška svom nezadovoljstvu što ga knjaz Nikola nije primio onako kako je očekivao. Jer, tu on daje krajnje nepovoljan opis dvora na Cetinju, kako samog knjaza tako i njegove neposredne okoline, pa Gopčevićev biograf Mihael Hejm s pravom konstatuje da niko u tadašnjoj literaturi u njemačkom jeziku području o Crnoj Gori tj o vladarskoj kući nije govorio sa toliko žuči kao S. Gopčević." (str 231, 232 i 233)
Između ostaloga, Gopčević je o Crnogorcima i ovo zapisao:
"_Crnogorac je veoma umjeren; njegova jela su sasvim jednostavna, i uglavnom pije vodu; ali on voli da popije i crno crnogorsko vino, koje je malo kiselkasto i dosta teško, ali se na njega lako može navići. Pije ga samo pošto je utolio žeđ. Pijani Crnogorac je prosto nemoguća stvar; ja još nijesam vidio pijanog Crnogorca i pozivam sve one koji su bili u Crnoj Gori da kao svjedoci kažu da li su ikada sreli nekog pijanog Crnogorca. To već zbog toga nije moguće, jer bi to tamo bila velika sramota i što bi taj ko bi se napio izgubio čast i obraz, i to zauvijek, dok je, nažalost, u Beču u nižim društvenim slojevima običaj da se ljudi dobro "nakrešu", čak se onda time i hvale.
Jedina pijanica u Crnoj Gori je jedan austrijski obućar, koga zbog toga gotovo svi preziru._ _Ranije se strasno upražnjavala kocka, ali kako je redovno dolazilo do svađe i uz to je poneko bio sklon i varanju, to je knjaz zabranio kockanje, s tim što ga je kasnije dozvolio samo razonode radi ili za šolju kafe (za 1 čakmak - to je turski novčić od 5 austrijskih krajcara)._ _Prosjaka u Crnoj Gori nema, osim jednog jedinog koji je lud, ili se barem pretvara da je lud kako bi izazvao saosjećanje, posebno stranaca. Taj prosjak je poliglota, tj on na svim jezicima umije strancu da kaže "jesti" i pri tom pokazuje na sebe. Ako stranac ne razumije "za jesti", onda će uslijediti riječi "mangiare, manger, essen, to eat" i ako stranac ni to ne razumije, onda on svoju želju iskazuje pantomimom sve dok ne dobije neku krajcaru_." (str 103)
