Godina 1988. bila je sjajna za anime. U aprilu „Ghibli“ je lansirao „My Neighbor Totoro“ i „Grave of the Fireflies“, filmove koji su opravdali rastuću reputaciju jednog od najvećih japanskih studija. Onda je tri mjeseca kasnije, 16. jula stigao „Akira“, kultni anime Kacuhira Otome. Sada je teško povjerovati da je ovaj pisac, manga umjetnik i režiser otišao kući ubedačen nakon što je pogledao prvu verziju, zar ne? Vjerovali ili ne, Otomo je mislio da će film, koji je preko noći promijenio pravila igre i ostvario neprikosnoveni uticaj na žanr - doživjeti potpuni neuspjeh!
Blještava distopija
Film je zasnovan na Kacuhirovoj sajberpank mangi od 2.000 strana koja je jedan od stubova žanra i definitivno se nije mogla tek tako pretočiti u 124 minuta, pa je priča malo pojednostavljena. „Akira“ počinje eksplozijom atomske bombe iznad Tokija. Ovako dinamitan početak tada je imao još samo „RoboCop“ (Pol Verhoven, 1987). Jer, kako ne voljeti film u kom glavni lik umire odmah na početku?
Radnja se potom seli u distopijsku budućnost. Blještavi Tokio podignut je iz ruševina, ali nema predivnih izuma koji čine život lakšim. Postoji samo praktična tehnologija koja uglavnom služi za brže užitke. Sve je tmurno i prljavo. Ljudski je duh potonuo u radioaktivni pepeo. „Akira“ prikazuje svijet lišen čovječnosti i empatije, ispunjen divljim i nasilnim ljudima.
Neo-Tokio, kako se grad zove, nalazi se pod strogim režimom. Korumpirani moćnici na sve moguće načine pokušavaju da stanu na kraj „teroristima“ koji žele da ih zbace sa vlasti. Društvo je prepušteno samo sebi i istrulilo je do temelja. Centrom grada patroliraju vojnici i policajci, dok periferijom vladaju bande na motorima, krojeći vlastite zakone i norme.
Glavni junak je Kaneda, lider bajkerske bande čiji je prijatelj Tetsuo postao dio tajnog vladinog projekta pod nazivom „Akira“. Pokušavajući da spasi prijatelja, naš heroj mora da se bori sa antivladinim organizacijama, pohlepnim političarima, moćnim vojnim liderima i neodgovornim naučnicima.
Nepoznati učitelj
Zaintrigirani? Ipak, ovaj kratak opis nikako ne može da vas pripremi za doživljaj koji pruža ovaj anime! Grafika i animacija izgledaju zapanjujuće, čak i po modernim standardima. Likovi su urađeni maksimalno realistično, bez povinovanja standardima animea, po čemu je Otomo prepoznatljiv. Kako je jednom objasnio: „Crtao sam ja i 'slatke' djevojke, morao sam, da bih preživio.“ No, kad je u pitanju „Akira“, tu nije bilo riječi o preživljavanju, već o stvaranju beskompromisne umjetnosti.
O kakvom je savršenstvu riječ, postaje jasno već na početku, kada vidite koliko su kadrovi savršeno usklađeni sa muzikom. Oštre, efektne perkusije i upečatljivi glasovi solista podižu atmosferu do vrhunca u pojedinim scenama.
Pored svih velikih kompozitora koje je mogao da pozove, Otomo je odlučio da muziku napiše Tsutomu Ohashi, tada nepoznati autor koji je radio kao učitelj. Ovaj soundtrack se sada nalazi u društvu remek-djela „Cowboy Bebop“, „Samurai Champloo“ i „Ghost in the Shell“, na vrhu liste najbolje muzike iz animea.
Pravo vrijeme
Muzika je neobično važna za „Akiru“, naročito zbog toga što film ima vrlo malo dijaloga. To je jasno već na početku, kada bajkerske bande jure kroz Neo-Tokio dok svjetla njihovih motora osvjetljavaju megalopolis na ivici propasti, a muzika daje sjajnu pozadinu koreografiji i odmah uvlači u specifičnu atmosferu.
Animacija, koja nekima možda može da bude i odbojna na prvi pogled, mnogo je realističnija nego što očekujete. Pored izvanrednih crteža, koji su svi rađeni ručno, Otomo je poznat i po specifičnim temama koje se većinom vrte oko korupcije i socijalne izolacije. Autor jasno pokazuje da često krvavi i nasilni „Akira“ nije djelo za djecu.
Teško je povjerovati, ali „Akira“ ovog mjeseca puni 30 godina! Ono što su mu omogućili spoj novca, nekoliko veoma rizičnih odluka kreatora i izvrsni crtači doprinjelo je da ovo djelo i dan-danas stoji uzdignute glave ne samo pored najvećih animea, već filmova uopšte.
I zaista, ako ste od onih kojih godinama odlažu „Akiru“ na onu beskonačnu policu filmova za pogledati, sada je pravi trenutak. Jesmo li zaboravili da pomenemo da je ovo ostvarenje koje je prije 30 godina predvidjelo Olimpijadu u Tokiju?
Biljana MARTINIĆ
