Piše: Zoran Rakočević
Paolo Sorentino jedan je od najznačajnijih filmskih stvaralaca na evropskom tlu. Da je riječ o umjetniku velikog formata, snažne nadrealističke estetike i čovjeku koji je duboko zario objektiv u apsurdnu sliku života savremenog čovjeka, vidi se u filmovima: „Posljedice ljubavi“ (2004), „Div“ (2008), „Ovo mora biti pravo mjesto“ (2011), „Velika ljepota“ (2013) i „Mladost“ (2014) - i naročito u seriji „Mladi papa“.
Dok svijet nestrpljivo iščekuje njegov novi film „Loro“ o životu Silvija Berluskonija, možemo da vidimo kako je Sorentino nastavio istim stopama u ostvarenju „Pogrešno ostrvo“ („L' isola sbagliata“).
Orijentalni mirisi
Ovo ostvarenje donijelo nam je još jedan Sorentinov prepoznatljivi ironijski svjetonazor zaogrnut u orijentalne mirise i istočnjački okultizam. Radnja se odvija na neimenovanom, vjerovatno grčkom, turskom (ili avaj, kiparskom) ostrvu, koje je okovano Egejevim talasima i vjetrovima. Tu je mali pravoslavni manastir sa zvonikom, konak, minijaturni amfiteatar ispred bogomolje... Nešto što možemo da zamislimo u „Imenu ruže“ Umberta Eka, samo manjeg formata.
Nakon nekoliko fantastičnih kadrova okoline, gledamo kaluđerice koje u tišini slažu tegle zimnice po mračnim podrumima manastirskih odaja, njeguju cvijeće, hrane njorke i ćurane, prekrivene mrežicom cijede med iz pčelinjih saća...
Pčela doleti na nos djevojke lijepog lica, zabrađenog u crne plahte zavjeta, paun širi veličanstveni rep u lepezu zlatnih i raskošno plavih nijansi, njorka zablebeće, sunce obasja arhipelag koji nestaje u daljini horizonta, kao člankovita morska neman – a skromne dive u odorama pretoplim za ljetnju žegu ćute i rade. Njihova lica su umorna, mokra od znoja, ali mlada i lijepa. Odišu nekim blaženim zadovoljstvom pravoslavnog asketizma.
Kornjačina koža
Sorentino skoro pa magijski unosi nemir u njihove duše. Zvonik otkucava podne i uz duboke tonove autentičnih orgulja, napravljenih od džinovskih školjki i nestvarno velikih bivoljih rogova, sa ugraviranim raspećem od mramora, korala i dragog kamenja, pojavljuje se, na točkovima koturača kakve su nekad nosili antički glumci u dionizijskim svečanostima, starica iznad čije glave, na nekoliko pedalja razdaljine, sija malo blještavo sunce i prati je dok se kreće. Stigla je, u pola dana, ona koju ostale zovu Majka (Irena Papas), devedesetogodišnjakinja. Jedna od kaluđerica je pozdravlja.
„Stigla si, Majko, da obiđeš naše radove i berbe, vrcanja i pobožne dodole koje nečujno vape u skromnim srcima. Ti, koja sunce nad glavom imaš, koja nam na sveti dan jednom godišnje dolaziš iz svojih nedokučivih tmica, da se ugrijemo grešne na svetačko tijelo tvoje, pruži nam blage ruke.“
Sorentino niže kadrove u kojima djevojke upadaju u trans. Majka na koturačama pruža okamenjene ruke i stoji u centru amfiteatra kao totem, dok ih grešne mladice dodiruju. Njena Pratilja (Elena Paparizu), koja ide za njom kao satelit i popravlja joj odeždu, vadi mikrofon iz male futrole i namješta ga ispred Majke. Kao neka kornjača, izboranog vrata i drhtave vilice, Majka progovara, repliku po repliku, teško i isprekidano.
„Gospod naš, Isus Hrist je Dionis. Opijajte se sedam dana, iskušenice. Požude svoje umirite, skrušenice. Budite žene i čitave sedmice sveti zavjet zaboravite. Dajte mi bokal vina. Nek dionizije počnu!“
Poetične orgije
Preokret je nagao, režiser sve preokreće naopačke. Zavjetnice se odjednom pretvaraju u poludjele nimfe. Iz soba se vade tablet uređaji, uključuje se elektronska muzika, poteku rijeke i pune se bazeni crvenog vina. Sijevaju kadrovi obnaženih žena koje mahnito grizu voće. Nekoliko kaluđerica počinje da se ljubi. Jedna drugu maze i zadovoljavaju se. Svjedočimo scenama u kojima, uz božanstven glas raskalašne četvorosise Pratilje žene pokušavaju da dosegnu vrhunac.
Poetične orgije prekida grom iz vedra neba. Doslovno – grom. Udara u zvonik, te zvono uz veliku tresku pada među njih. „Ovo je znak. Dionis nam nešto poručuje.“ Žene su usplahirene, viču, dozivaju se, pojedine plaču. Kao eho groma, kao fantastičan kontrapunkt ženskim falsetima i potuljenom škripanju Majke, kroz vazduh zatrubi snažan muški glas.
„San“, prošapuće jedna. „Priviđenja, nestvarni zvuci“; „Muški glas...“; „Bog nas vara“; „Dionis kroz vjetar progovara, vjetar nas kažnjava“...
„Ehej, hej!“, čuje se sve bliže, a ispod krošanja maslina, pod jarkim odsjajem nebeskog purpura, na kamenjaru, pojavljuje se izvajano muško tijelo, širokih grudi i neodoljive mužjačke aure (Tom Hardi). Nesumnjiva je autorova aluzija na zalutalog Odiseja na Kalipsino ostrvo, na bezvremeno problematizovanje ženskog raja koji žudi za brodolomnikom, na antiku kao cirkularno sveutočište čovjekovog života.
Obljubiti Apolona
Malo sunce iznad Majke, matice svih žena malog univerzuma, postaje ugarak. Ona mrmlja: „Kletva, ostvaruje se kletva. Treći silazak na zemlju, a prvi među nas! Ruši se stvoreno carstvo ženskih rituala i milosne manukakture. Hiljadugodišnji ženski insens pomućen je mošusnim mirisom muškarca.“
Priča o buri koja ga je ponijela na otvoreno more dok je jedrio, pretvorila se u borbu sa ženskim nasrtajima da ga obljube. Horda napaljenih ženki nasrće na svog Apolona, skidaju mu ostatke odjeće, grle ga, posipaju uljima, poljupcima, ugrizima. Nudi mu se 40 djevica, dok starica oplakuje srušeni zvonik. Pred Hardijem je zaista veliko iskušenje, ali pred njegovim likom nije.
„Izvinite, ribe, strašno mi je neprijatno, ja prosto nijesam... strejt. Ako me razumijete.“
„Što je to strejt? Imaš li dva? Ili 42?“, pita ga poludjela Pratilja.
„Znači da je ovo potpuno pogrešno ostrvo. Ja ne volim žene. Uh, kako mi je loše! Vratite mi makar moje spido gaće.“
„Kletva. Majka je tako rekla. Muškarci više ne postoje“, odgovara Pratilja. Majka dodaje: „Ugasio si vječno sunce. Smak je došao. Više ništa nema smisla.“
„Ćutite! Pustite me! Je*ite se, vještice! Ostavite me na miru!“
I on bježi, glavom bez obzira, uskače u vodu i pliva, a njegove snažne mišice nestaju prema pučini...
Muški princip
Iz malog džepića na spido gaćama, ispala mu je stara, oštećena fotografija muškarca (Toni Servilo) u ženskom vešu, sa ostacima poljupca i posvetom: „Agamemnone, volim te. Herkules“. Žene je uzimaju i pobožnički nose u hram. Gledamo posljednje kadrove Sorentinove apokalipse: paun širi perje i nepodnošljivo kriči, tegle padaju na pod red po red, rijeke vina pjene, Majka iščupanih sijedih vlasi pokušava da dohvati sunce na obali.
Daleko od toga da je Sorentino napisao homofobnu priču, kako ovih dana melju filmski puritanci. Postavio je pitanja, kao i u prethodnim filmovima, opšteg civilizacijskog značaja – o ženskoj inicijativi, kvazi-feminizmu, društvenom položaju jačeg i slabijeg pola, ali i apsurdu modernog vremena u kom se polako gubi muški princip, podjednako njeguju tijela i frizure, muškarci se sređuju više od žena, povinuju modi i ranjiviji su više nego ikada.
DIZAJN POSTERA: Srđa Dragović
