Autor: Stevan n. BAJKOVIĆ
Na Velju Subotu (1918), čim su kancelarije bile otvorene, odoh pravo u grčko Ministarstvo inostranih djela, đe me primi šef političkog odjeljenja g. Karađa. Njemu podnesoh na cenzuru depešu, koju upućujem crnogorskoj Vladi u Neji i molim, da me, kao crnogorskog podanika, zaštiti od kleveta i gonjenja srbijanskih agitatora i njihovih vlasti, i da telegrafski učini korake kod grčke Vlade, kako bi se spriječila moja ekstradicija. Rekoh mu da znam, da je u Ministarstvu gotov akt, kojim se naređuje moja predaja Srbijancima, te protiv toga ulažem svoj energičan protest.
Ako se sve ovo ne bi uzelo u obzir, napomenuo sam, da će stvar dobiti oblik nečuvenog skandala. G. Karađa, potpuno u čudu, pitao me, otkuda mi je sve to poznato, no - ja mu moga informatora ne htjedoh reći. Ispričao sam mu, što su Srbijanci dotle preduzimali protiv mene, a uputio sam ga i na atinsku policiju, đe je o koracima protiv mene bilo dovoljno materijala. Pošto me je saslušao do kraja, otiđe on do ministra g. Repulisa. Kroz deset minuta vrati se i, još uvijek začuđen, prizna, da je akt o mojoj ekstradiciji postojao, no pošto su za to vrijeme i informacije o meni stigle, naređenje je povučeno. Depešu mi je odmah pogledao i dozvolio da je pošljem.
Ja sam ga upozorio, da sam o svim ovim gonjenjima izvijestio sva saveznička i neutralna poslanstva u Atini i da grčke vlasti treba jednom već da prestanu biti slijepi izvršitelji podlih namjera srbijanskih. G. Karađa mi reče, da mirno mogu ići i da mi grčke vlasti neće više dosađivati.
JANKO SPASOJEVIĆ
Ali se ni ovo obećanje ne ispuni. Tih dana primim od britanskog poslanstva u Atini akt, kojim se izvješćujem, da su istraživanja Engleza o meni završena i da su svi njihovi izvještaji, kako iz Soluna, tako i iz Egipta, utvrdili, da su optužbe, koje mi nanosiše Srbijanci - lažne. Sredinom mjeseca maja ponovo me pozove šef policije pukovnik Papaikonom i podnese mi list “Rizos Pastis”, od 16. maja, u kojemu sam odgovarao na cinička klevetanja srbijanskog agenta Janka Spasojevića protiv Crne Gore i njenog vladara. (“Rizospastis”, u prevodu “Radikal”, je bio glasilo Grčke komunističke partije, prim. prir).
Srbijanci su me, naime, bili optužili, što sam Spasojevića nazvao bio u jednom članku “trgovačkim putnikom doma Karađorđevića”. Ja Papaikonomu pokažem prethodni broj tog lista, u kojemu je taj isti Spasojević crnogorskog kralja Nikolu nazvao Bolo pašom, našto mi on reče da sam, onda - u pravu. Ironično smijući se, Papaikonom nastavi, da me Srbijanci u isto vrijeme optužuju, da sklapam zavjeru protiv života ministra-predśednika Venicelosa. Ja mu rekoh, da su mi ovakve optužbe već dojadile, te, ako grčka policija ima ičeg vjerodostojnog u rukama, što bi me moglo ozbiljno teretiti, neka protivu mene postupi po zakonu, ako ne, onda neka me jednom već ostavi na miru. Dobro raspoložen Papaikonom reče mi, da budem umiren, jer on je htio jedino da zna, zašto sam u “Rizos Pastisu” ono napisao.
PROTEST
Pravo iz policije odem, vas ogorčen, u telegrafsku stanicu i depešama g. Venicelosu, ministrima g. Repulisu i g. Raktivanosu, kao i nekolicini grčkih parlamentaraca i svim savezničkim i neutralnim poslanstvima - protestvujem protiv infamnih srbijanskih mahinacija protiv mene na zemljištu jedne strane države. Taj protest učinio je, da je, na zahtjev nekih stranih poslanika, grčka policija srbijanskom žbiru Miti Lazareviću najstrožije zabranila, da ma što preduzima protiv Crnogoraca.
O tome izvijestio me je lično pukovnik Papaikonom. Poslije toga primijetila je čitava Atina, da je upliv Mite Lazarevića pao bio ispod nule. Od tada su mu i vrata engleskih i francuskih vlasti u Grčkoj bila zatvorena.
NAPAD
Nije bio iza ovoga prošao ni pun mjesec dana, kad jednog dana baš na podne u poznatom restoranu “Ivi” dođe i do otvorenog napada na mene. Śedio sam u društvu jednog Grka i jednog francuskog inžinjera. Restoran je bio prepun gostiju. Odjednom ispade pred mene jedan čovjek u civilu, približi mi se i reče srpski: Što ste Vi podnosili tužbu protiv mene stranim poslanicima u Atini? Viđeći da imam pred sobom nekakvog šumadijskog agenta provokatora, odmjerih ga od glave do pete, htijući mu tim staviti do znanja, da se ukloni, pa onda okretoh glavu od njega i nastavih razgovor sa poznanicima za stolom. Ovaj nastavi na srpskom jeziku protestovati, pa čak i prijetiti. Ja ustadoh na to i glasno, da su svi prisutni morali čuti, viknuh grčki: Ko si? Što si? Što hoćeš od mene? Ovaj, pošto, kako izgledaše, grčki nije znao, pokušavaše srpski da me ućutka. Ja sam već bio na čisto, da je to onaj zloglasni Mita Lazarević, te produžih na grčkom, kako bi mi publika mogla biti śedok: Ti si, dakle, onaj žbir, koji već godinu dana goniš po Atini Crnogorce! Pazi dobro - vi ćete, Srbijanci, u Crnoj Gori udariti glavom još o tvrđi zid, nego li u Solunu.
ŽIVJELA CRNA GORA
Iza toga se okretoh glasno publici: Gospodo, ja sam Crnogorac, a ovo je srbijanski špijun, koji meni i mojim zemljacima već godinu dana ne da ovđe mira. Zar je ovakav skandal moguć u jednoj slobodnoj Grčkoj? Ljudi, razumjevši u čemu je stvar, skočiše na noge.
Zaprepašćeni ovakvim atakom, a ne krijući svoje simpatije prema Crnoj Gori, zavikaše: Živjela Crna Gora! Živio kralj Nikola! Napolje sa žbirovima! Toga časa primijetih, da je Lazarević krenuo rukom za revolver. U onom momentu, kada je oružje već upola bio izvukao, zgrabih ga za ruku i stegoh.
Stvoriše se žandarmi pred nama i otrgoše mu iz ruke revolver. Na zahtjev moj i publike, da se ovaj zlikovac sprovede u policiju, taj podlac izvadi iz džepa legitimaciju, kojom se prikazao kao - pratilac srbijanskog kralja Petra! Žandarmi mu oduzeše revolver i puštiše ga, a publika, sva razjarena, povika: Napolje iz zemlje sa razbojnicima! ...
Živjeli Crnogorci! Uz zviždanje i larmu od strane publike, Lazarević strugnu niz ulicu. Ja uzrujan, śedoh za sto i produžih ručak. Iza nepunih deset minuta dođe jedan oficir iz komande mjesta i upita me za ono što se maločas dogodi. Ispričah mu ukratko, što potvrdiše i moji drugovi za stolom. Oficir me pozove, da pođem s njim u policiju 6. kvarta i sve ovo izjavim na zapisnik. U taj mah digoše se iz publike dva čovjeka, priđose oficiru, rekoše mu isto, što je čuo i od mene, i protestovaše protiv takvih divljačkih napada na mirne ljude. Dadoše mu i svoja imena: advokati i narodni poslanici Aravantinos i Karpetopulos.
RAZBOJNICI
Odoh iza toga u policiju 6. kvarta, na pijaci “Omonija”, a sa mnom dođe i Grk, koji je śedio bio za mojim stolom. I tek što je počelo ispitivanje, kad me, od pozadi, udari neko rukom u potiljak. Ja se okretoh i viđeh pred sobom Srbijanca Peru Lazarevića, rođaka Mite Lazarevića, takođe srbijanskog policijskog dostavljača, iza čijih leđa stojaše i Mita.
Žandarmi skočiše na obojicu, skleptaše ih i sa pljuskom bubotaka izguraše ih u dvorište. Ja se obratih oficirima i oštro protestovah, da se u jednoj grčkoj policijskoj kancelariji, dakle, pod krovom koji ima da se stara o vršenju zakona, i ovakvo bezakonje može dogoditi.
Oni ustadoše i najučtivije me zamoliše, da oprostim jer za takav bezobrazluk i drzovit napad, koji oni najžešće osuđuju, jedino su još Srbijanci sposobni. U momentu kada žandarmi htjedoše oba Lazarevića strpati u zatvor, oni se obojica legitimiraše kao - tjelohranitelji kralja Petra.
Pod zaštitom takve legitimacije opet se dočepaše ulice. Viđevši da kralj Petar ovakve razbojnike ima za “tjelohranitelje”, i oficiri i žandarmi od čuda se počeše krstiti. Poslije ovog slučaja odoh smjesta šefu javne policije g. pukovniku Papaikonomu, izložim i njemu što se dogodilo, te od njega dobih obećanje, da će se od strane grčke policije učinjeti koraci, kako bi oba Lazarevića imala napuštiti Grčku.
