Prvi pravi koncert psihodeličnog roka stigao je u Podgoricu, u onaj stari titogradski Dom omladine, baš na vrijeme - ovog ljeta. I nikako ne sa pola vijeka zakašnjenja! Kenu Vinokuru bilo je potrebno pola sata da nas ubijedi u to, od momenta kada je sjeo za bubnjeve na bini KIC-a „Budo Tomović“.
Spajanje žanrova
Američki umjetnik, član The Psychedelic Cinema Orchestra (PCO) i Alloy Orchestra, nedavno je na koncertu, kojim je proslavljeno deset godina postojanja organizacije „Open Sound“, kormilario predanom i vještom posadom. Na bini mu se priključio Džonatan Lamaster iz PCO, kao i članovi hrvatskog benda Šumovi protiv valova (Hrvoje Nikšić, Ivan Čadež i Hrvoje Radnić), prije kojih je muzicirao i naš Nemanja Bečanović, pod pseudonimom Metasound.
Prateći koordinate koje je prije pola vijeka potezima kamere „super 8“ zadao Ken Braun, guru filmske psihodelije šezdesetih, oko 200 posjetilaca koncerta lansirao je u najturbulentniju, najsmjeliju epohu rokenrola. Onu u kojoj je rok kultura bila mnogo više od života, izopšteno daleko i iznad njega - poput sna.
- Ako je građa snova isključivo stvarnost, zamisli kako možemo da sanjamo ako tu realnost proširimo - bio je samo jedan od semplova iz Braunovih filmova oko kojih je Vinokur sa kolegama rasplitao kovitlace muzike, rastavljao i opet spajao daleka vremena. I to ne samo ovu 2018. i onu buntovnu 1968. godinu. Jer Vinokur stvara muziku koja je poziv za rok istraživanja spajanja žanrova, različitih umjetnosti, prostora i vremena.
Nikako slučajno nije bilo to što je baš Ken Vinokur predvodio orkestar u improvizacijama sasvim moderne muzike - uz „podlogu“ kadrova psihodeličnih filmova šezdesetih. Jer to spajanje različitih formi i izraza jeste glavni potpis na ličnoj karti gospodina iz predgrađa Bostona.
Lične fascinacije
Istraživanje rok psihodelije samo je jedan od odjeka glavne Vinokurove inspiracije. Glavni je stvaranje moderne muzike za nijeme filmove! Među više od 30 naslova za koje je pisao note nalaze se neki od najsjajnijih bisera velike filmske ere. Na primjer, distopijski klasik „Metropolisa“ Frica Langa i „Čovjek sa filmskom kamerom“ sovjetskog genija Džige Vertova...
- Uvijek moram da pitam novinare da li pišu o muzici ili filmu - uz osmijeh govori Vinokur nakon koncerta, na početku našeg razgovora.
Vrlo iskusno je sačekao da dobije odgovor koji je čuo vjerovatno mnogo puta - da on vjerovatno zna bolje od svakog novinara koliko je besmisleno stavljati barijeru između filma i muzike. Onda je Vinokur preusmjerio razgovor u sferu ličnih fascinacija.
Ispričao je kako je devedesetih dobio interesantnu ponudu da, sa nekim dragim ljudima, osmisli muziku za Langov klasik „Metropolis“. Do tada se bavio različitim medijima, snimao spotove, radio produkciju, bavio se fotografijom, svirao...
- Nijeme filmove često je pratio taj usud da im je muzika najčešće tu da popuni praznine, ponekad i zasmeta. Onda smo mi iz Alloy Orchestra dohvatili Langa... Znate onaj osjećaj, kada vam sve što ste radili cijelog života djeluje kao priprema za taj trenutak? I da je baš to vaša životna misija? Tada sam to osjetio. Muzika i film znaju da vam to donesu - kazao je.
Muzička straža
Od momenta kada je zamolio da ga nikako ne zovemo „gospodin Vinokur“, uz objašnjenje da se pred odličnim hrvatskim muzičarima osjeti pomalo matoro, bilo je jasno da u njegovom stvaranju nema ničeg pompeznog i sujetnog. I naravno da nas je baš zbog toga zanimao njegov osvrt na mišljenje filmskih puritanaca - da od Langovog „Metropolisa“ (1927) ništa suštinski novo nije rečeno u sedmoj umjetnosti.
- To je fantastičan film! Znam mnogo ljudi iz svijeta vizuelnog i tehnologije filma koji i dalje ne mogu da vjeruju da neki kadrovi nijesu kompjuterski snimljeni i obrađivani. A Lang je, vidite, znao. Nego, štomi je tu vrlo bitno... Taj čuveni ekspresionista često je isticao i priznavao da ne zna mnogo o muzici. Zato je povjerio taj dio posla sjajnom kompozitoru Gotfridu Hupercu. Koliko je Langu bilo bitno da muzika „klikne“ uz film, svjedoči to da je Hupercova muzika „stražarila“ nad produkcijom. Na primjer, dok su se glumci pripremali za snimanje, kompozitor bi svirao već pripremljene teme na klaviru na filmskom setu – otkrio je Vinokur.
Ipak, on je sa bendom imao hrabrosti da dotakne vanvremenski „Metropolis“ na moderniji način.
- Huperc je snimio muziku inspirisan klasičnim djelima Riharda Vagnera i Johana Štrausa. Nikako mi nije bio jasan taj izbor u doba ekspresionizma, kada su vrhunski stvarali i filmom se bavili genijalci poput Stravinskog, na primjer! Tako da uvijek ostaje prostor da se kaže nešto novo. Ovo se, naravno, odnosi na pitanje da li je ostalo još nešto da se kaže u filmskoj umjetnosti - rekao je on.
Želja autora
Vinokurov rad na „Čovjeku sa filmskom kamerom“ Džige Vertova je tek poseban, s obzirom na to da je, istražujući proces snimanja filma u Moskvi, upravo on pronašao neprocjenjivo vrijednu traku sa najbolje očuvanim snimkom.
- Ovaj rad bio je nalik nekoj naučnoj ekspediciji i istraživanju zato što muzika za „Čovjeka sa filmskom kamerom“ nikad nije bila snimljena. Zamislite moju sreću kada sam pronašao Vertovljeve bilješke, u kojima do detalja opisao kakva je muzika potrebna za pojedine djelove filma! Od tonova i ritmova, do tempa... Sve smo to uzeli u obzir. Želim da vjerujem da smo na neki način ostvarili želju autora, u nekom drugom vremenu - prisjeća se.
Konačno, kao ključni momenat stvaralačkog identiteta, američki umjetnik skromno ističe težnju da sopstvenim senzibilitetom ne ugrozi djelo za koje stvara muziku.
- Nije bitno o kojoj se filmskoj eri radilo, muzika koju smo stvarali za to djelo nikada nije bila u potpunosti moderna. Baš kao tokom koncerta u Podgorici, želio sam da zakoračimo iza granice vremena, sa ove i one strane. Da se osjeti duh našeg i vremena šezdesetih. To premošćavanje, cilj da se nađemo na pola puta, jeste suština mog posla. I kada osjetim da se to stvarno događa tokom svirke ili filmske projekcije, ono je što me čini srećnim. Baš kao u Podgorici - ispričao je Vinokur. Stojan STAMENIĆ
Još nijesam prihvatio Ebertovu smrt
Devedesetih godina u Americi Vinokurov rad sa trijom Alloy Orchestra na muzici za nijeme filmove upoređivan je sa najvišim dometima avangarde. Ovu ocjenu dobio je u magazinu „Entertainment Weekly“ 1999. godine. Ipak, od silnih hvalospjeva, interesantnije je poznanstvo i prijateljstvo sa Rodžerom Ebertom, jednim od najvećih filmskih kritičara svih vremena...
- I dan-danas mi je teško da prebolim, shvatim i prihvatim njegovu smrt. Rodžer je bio kritičar samo dijelom. Za mene i mnoge mlade autore sa novim, smjelim idejama on je bio poput mecene. Ta iskrena, prijateljska podrška koju bi pružao, pogotovo kroz svoj festival, bila je nemjerljivo važna. Zamislite koliko smo se osjećali posebno kad bi nam Rodžer Ebert posvetio onoliko pažnje i vjere kao svojim omiljenim filmskim velikanima! To tako zna da podstakne mlade da stvaraju i vjeruju u ono što rade. Na tome ću mu biti vječno zahvalan - kazao je Vinokur.
Plemenita kritika komunizma
Rad Kena Brauna na filmovima iz Evrope i Sovjetskog Saveza nailazio je na prepreke i predrasude visoke poput gvozdene zavjese.
- Prije svega u Americi! Ranih devedesetih kod nas je još postojala odbojnost i jaka kritika prema ideologiji sovjetskih filmova. Meni je bilo važno da priđemo umjetnosti bez predrasuda. I da filmove Džige Vertova predstavimo u realnom svjetlu, čak i kao vrlo kritične prema onome što je komunizam u Sovjetskom Savezu postao u vrijeme Staljina. Želim da vjerujem da je ideološka strana tih velikih filmova suštinski vrlo ljudska i plemenita - naglasio je.
FOTO: Damir Murseljević / FB stranica Open Sound
