Ministarstvo kulture je prošlog četvrtka na sjednici Vlade predstavilo dokument koji, između ostalog, sadrži i djelove izvještaja Državne komisije za nadzor svih oblika revizije u Narodnom muzeju. Komentarišući upravo dio izvještaja posvećenog učincima Državne komisije, Berkuljan je kazao da shvata potrebu da se stvari „sažmu“ i svedu na nešto razumljivo ljudima koji nijesu iz branše, ali neke formulacije, kako je kazao, pale „crvenu lampicu“.
- Tendenciozna konstatacija sa apriornim prizvukom, da se dokumentacija „ne može objediniti i ni u kom slučaju garantovati, da će informacije i izvještaji koje budu uradile revizione komisije NMCG, dati jasnu i preciznu sliku o tome što se u NMCG nekada nalazilo, a što od toga nedostaje“, natjeralo me je da više puta s pažnjom „prođem“ čitav tekst.
Ako je to tako, onda se postavlja logično pitanje što će kome „zaludnja rabota“ i produžavanje rokova za rad revizionih komisija, kad je „već izvjesno“ da je sve besmisleno i da se do „istine“ ne može doći?
U tom slučaju bi i honorari Državne komisije bili bacanje para kao i „nabavka tablet računara“ za njihove potrebe – kazao je Berkuljan
OČAJNO STANJE
Prema njegovim riječima, iako je stanje u Službi muzejske dokumentacije decenijama očajno, što potvrđuju gomile izvještaja raznih nadzora i činjenica da je pravno-tehnička zaštita dobrim dijelom bila zabataljena kategorija, nije tačno da se „ni u kom slučaju ne može objediniti“ muzejska dokumentacija locirana na drugim mjestima, kao što je, na primjer, ona iz administrativnog arhiva.
Na osnovu te i takve dokumentacije, kako kaže Berkuljan, mogu se dobiti veoma pouzdani podaci o stanju fondova, manjkovima, otpisima ili uporedne statistike o fondovima nekad i sad, što je u čitavoj priči ključno.
- Možda se „nešto pouzdano“ o „razlikama“ ne može dobiti samo na osnovu „sravnjivanja inventarnih knjiga“, koje nikada nijesu pratile realno stanje fondova i mnoge promjene, ali može na osnovu paralelnih izvora, kao što su državni inventari i popisi imovine, primopredajni zapisnici, razni ugovori, dopisi direktora i drugih odgovornih lica i sl, gdje se nalaze i podaci o onome što je bilo u posjedu Muzeja, ali nije inventarisano, bilo otpisano ili je jednostavno nestalo.
To kažem, jer sam dokument ove vrste, sa izvedenim statistikama manjkova i otpisa, uglavnom za period od 1950. do 1979, a dijelom do danas, dostavio Državnoj komisiji početkom juna, zajedno sa „tovarom“ kopija originalne dokumentacije, gdje se podaci mogu, između ostalog, dobiti i prostim sabiranjem. Da ne govorimo o statistikama po mnogima najboljeg direktora Narodnog muzeja, pokojnog Stanislava Raka Vujoševića, sa kojima su svi upoznati, od Tužilaštva do Državne komisije i Ministarstva kulture. Rakovi podaci govore sve, ali mnogima očigledno ne odgovara da ih „imaju u vidu“, a kamoli učine javnim – rekao je Berkuljan.
U izvještaju se Berkuljan posebno zadržao i na, kako kaže, retroaktivnoj konstataciji da je „Muzej 2014. bio u posjedu informacije da nedostaje određeni broj predmeta, naveden i u aktu Uprave od marta 2016. godine“ u vezi sa revalorizacijom.
Berkuljan podsjeća da se u izvještaju elaborira „razlika“ od „1.187. predmeta“ po osnovu podataka iz elaborata i rješenja Uprave za kulturna dobra, zbog čega je Državna komisija zatražila provjeru.
- Neupućenima ovo može da zvuči kao „dokaz“, da „u tom grmu leži zec“, međutim „autor“ izvještaja je „zaboravio“ navesti da je Uprava tek 2016. godine obavijestila NMCG o manjku po osnovu revalorizacije (tada su tražena izjašnjenja), ali ne 1.187 nego 3.034 predmeta, a da je Narodni muzej prije toga, odnosno već 2009. godine, bio u posjedu informacije o drugom manjku, koji se odnosi na preko 1.500 muzejskih predmeta iz Njegoševog muzeja, na osnovu revizionog izvještaja koje je dobilo i Ministarstvo kulture.
Potvrda da je Ministarstvo znalo sve o tome je u izvještaju Ministarstva o nadzoru u NMCG iz 2012. godine. Svi znali jesu, ali prijavili nijesu – istakao je Berkuljan.
PONEŠTO DOBRO
Izvještaj je, prema riječima Berkuljana, opterećen i potenciranjem vještačkih „dilema“, kao u vezi sa „popisnim listama“ i tome „odakle da se ispisuju“.
- U Pravilniku o reviziji fakat piše, da može „ovako ili onako“, pa su liste negdje rađene na osnovu inventarnih knjiga, a negdje na osnovu baze podataka... Međutim, niko se ne pita koliko to sve uopšte ima logike i smisla, jer nema odgovora na pitanje „iz čega ispisivati liste“ o predmetima, za koje podataka u inventarima ili bazi jednostavno nema. Kako, inače, napraviti liste, po tom „metodu“, za reviziju Arhivskog odjeljenja, kad od preko 100.000 jedinica ni jedna nikada nije inventarisana? – pita se Berkuljan.
On ističe da su realni problemi „greška u normi“ i tehnokratski bukvalizam, jer popisne liste ne bi trebalo da se ispisuju iz bilo čega i sadrže bilo kakve gotove podatke, pogotovo ne u slučaju revizije, kada se različitim sredstvima treba doći do podataka radi konstatovanja razlika (što je i svrha postupka).
- Popisne liste treba da budu samo prazni formulari prema priloženom upitniku, a postupak njihovog popunjavanja mora biti rezultat komisijskog sravnjivanja stanja u zbirkama sa onim u svim oblicima raspoložive dokumentacije. U suprotnom, revizija nema smisla, pa ni neko „dodatno uputstvo“ po tom osnovu neće pomjeriti stvari nabolje. I tako dalje, ima toga još – rekao je Berkuljan. Prema njegovim riječima, izvještaj ima i ponešto dobro, čime se stvari pokreću sa mrtve tačke.
- Činjenice će, kako to već biva, same naći svoj put – kazao je Berkuljan.
