Piše: Milorad PUSTAHIJA
Otkako smo se otisnuli u integracije neprestano imamo probleme sa inostranim riječima i pojmovima. Tako smo napravili šou sa glagolom to recognize, koji može značiti prepoznati, priznati, izraziti priznanje. Za nas je dovoljno ono prvo prepoznati, pa i kada nam odaju priznanje mi to prevodimo kao da smo prepoznati – ono đe si Simoviću ili Tarzane, kućo stara! Ili čuveno valorizovanje, što bi po latinskom porijeklu riječi trebalo da znači procjena, mjerenje, vrednovanje... Kod nas znači sve - od prodaje ili zakupa, do, najčešće, omunjivanja kakvog javnog dobra ili resursa.
Naši Srbi, na primjer, nisu vjerovali tužilaštvu da su Šišmakov i Širokov ista osoba te su im Rusi morali objasniti da je to kao ono u srpskoj pesmi „Maramica sa dva lica, moj je Mile varalica oooojj“. Tako je i sa glagolom to serve-služiti i imenicom servis-služba. Ovo što mi zovemo Javni servis, to bi bilo kao „public media service“ odnosno javna medijska služba. Međutim, pošto mi pod imenicom servis prvenstveno podrazumijevamo opravku ili remont ili zamjenu dijelova to je naš Public media service - i kad je bio pod upravom DPS-a, i pod upravom opozicije i NLO sektora - uglavnom radio lobotomiju neodgovarajućeg mu dijela javnog mnijenja i ubacivao moralno-političke implantate.
Vjerujem da su i Orav i Daliborka sa onim ugovorom imali istu namjeru, samo im se ne dade da ga u cjelosti, da prostite, valorizuju. Zašto je u opštem beskičmenjaštvu Javnoga servisa samo Andrijana Kadija evoluirala u kičmenjaka, to ni Darvin ne bi mogao da kaže. Ni njoj samoj izgleda nije jasno zašto joj je izrasla kičma za godinu dana opoziciono-NVOovskog cenzorstva a nije za više od decenije DPS-ovanja koje joj je takođe solidno išlo, pa je čak i dobijala u to doba nagrade za novinara godine. Bog će ga znati je li sad po srijedi evolucija ili kreacionizam? Ili se Kadiji sve samo pričinjelo.
U principu, kod nas ni novinari ni političari ni građani nemaju pojma kako bi trebalo da izgleda to objektivno novinarstvo, pa je stvar dovedena do apsurda i svi su zalegli u rovove, što je duboko dirnulo i rastužilo Evropsku komisiju i Stejt dipartment. No, utješno mi djeluje da nismo jedini. Evo šta o javnom mnijenju kaže Rafael Arguljol, španski pisac, filosof i univerzitetski profesor: „Javno mnjenje je jedan od najisplativijih izuma modernog doba, prava zamjena za Boga.
Nedokazivo, kao On, ali sa istim ili još većim autoritetom u odnosu na masu. Pozivanje na javno mnijenje danas ima podjednaki značaj kao što je to nekada bilo pozivati na božansku moć; u oba slučaja to su neprikosnoveni autoriteti koji su nam dostupni samo zahvaljujući malobrojnim ekspertima. Razlika je jedino u tome što su nas sveštenici uvijek podsjećali da je Bog, bilo da nam je naklonjen ili ne, izvan nas, dok nam tumači svakodnevice ponavljaju da i mi činimo dio javnog mnijenja, htjeli mi to ili ne. I tako se mi, pretvoreni u javno mnijenje, lako pretvaramo u slijepu silu koju koriste novinari i političari“.
Dakle: daleko je nama do smokava, odnosno do civilizovanog demokratskog rješenja problema Javnog servisa. A riješiti se mora. Stoga predlažem kompromisno prijelazno rješenje dok ne dobijemo pravnu državu i usvojimo i uspostavimo kulturu javnog dijaloga: da uređivanje Prvog programa ustupimo vlasti, a uređivanje Drugog programa opoziciji i njima naklonjenim NVO. Sa formiranjem uredništva Prvog programa neće biti problema, nikada u Javnom servisu nije falilo apologeta vlasti. Sa Drugim programom moglo bi da bude problema. Ne zato što se za platu ili adekvatan grant ne bi moglo naći apologeta prevrtača, već zato što se opozicija nikad ni u čemu nije mogla složiti osim u demonizovanju DPS-a, a to nije dovoljno niti toliko zabavno za cjelodnevni program.
Zato predlažem da im dodamo Orava i Uljarevićku i čuveni Ugovor kojim su barjačili po Javnom servisu i vodili uredničko kolo sastavljeno od opozicije i civilnog sektora. Oštra konkurencija između ova dva programa vjerovatno će dovesti do povećanja kvaliteta emisija jer se simpatije javnog mnijenja najbolje mjere gledanošću. To će i nama gledaocima pružiti priliku da ocjenjujemo kreativnost uređivačkih ekipa jer daljinski upravljač je u našim rukama, pa čim počnemo zijevati a mi odmah na „Parove“ ili „Grand paradu“ ili na neki od preovlađujućih treš sadržaja na našim kablovskim kanalima. Obrazovni, naučni, kulturni i sportski sadržaji neka idu na trećem programu jer ne znam ko bi mogao nakon Pipunovih tirada ili Bečićeve dernjave da se brzo presabere pa sluša, na primjer, Vivaldija ili Baha.
