» Piše: Mr sc. Ivan JOVOVIĆ
Za vrijeme osmanske uprave Barska nadbiskupija je teško devastirana u duhovnom i materijalnom pogledu. Za vrijeme Osmanlija sve škole pri crkvama i samostanima bile su zatvorene. Obnavljanje prosvjetne djelatnosti katoličke crkve u Starom Baru (naselje Gretva) vezujemo za 1845. godine, kada je otvorena prva konfesionalna škola, u kojoj su đeca podučavana pismenosti i vjeronauci na slovenskom jeziku, a nešto kasnije prosvjetna misija je proširena i u drugim župama Barske dijeceze.
Barski nadbiskup Karlo Poten zatražio je od Kongregacije za širenje vjere da mu za potrebe izvođenja nastave vjeronauke pošalje 200 primjeraka Sažetka kršćanskog nauka i 100 primjeraka knjige „Razmisli dobro“ štampanih slovenskim jezikom. Da je u nastavi vjeronauke korišćena i neka druga literatura zaključujemo na osnovu kartice koja se nalazi u kartoteci Samostana Male Braće u Dubrovniku, na kojoj piše: Karlo Pooten, Knjigice od Molitve kojeto na svjetlost dadi Prisvetli Gospodin Karlo Pooten, biskup od Naronia i Apostolski namjesnik od Antivari, Rim, 1866.
LATINI
Vjerovatno zbog slovenskog porijekla barskih katolika u nekim izvorima iz druge polovine XIX vijeka, po prvi put, nailazimo na njihovu nacionalnu identifikaciju kao Hrvata. Tako se u poznatom putopisu bosanskog franjevca Ivana Jukića spominje Bar, o kome autor ostavlja sljedeći zapis: „Ovdje je stolica nadbiskupa katoličkoga, koji nosi naslov „Primas Serviae“. Ovdje je i nahije barske upraviteljstvo; broji 4.000 dušah. Stanovnici su većinom stranom, kao i u cieloj nahii, katolici Slavjani, koji se Hrvati nazivaju, te su dobri mornari, poljodielci, a osobito vrtlari, i mnogi ljetom putuju u Carigrad, gdje se obradjivanjem vrtovah zabavljaju“.
Da je subjektivni moment bio prisutan u identifikaciji barskog katoličkog življa vidimo iz izvještaja austrougarskog generalnog konzula u Skadru Lipića od 2. 3. 1878. godine, u kome se, između ostalog, navodi da je hrvatski zemaljski jezik na cijelom barskom području, te da su barski katolici Hrvati. Ipak, u tom periodu, na krajnjoj tački slovenskog juga nijesu postojale pretpostavke za nastanak nacionalne svijesti, ne samo usljed izolovanosti barskih katolika, već i zbog činjenice da nijesu postojale prosvjetne i kulturne ustanove, a na čelu katoličke crkve nalazili su se stranci (barski nadbiskup je bio Njemac, a pomoćni biskup Italijan). Jedina kolektivna odrednica barskih katolika na zalasku osmanske vlasti mogla je biti konfesionalna, bazirana na osmanskoj političkoj tradiciji – milet sistemu.
Ovo potvrđuju iskazi pojedinih barskih katolika koji su privremeno izbjegli na austrougarski ratni brod za vrijeme operacija za oslobođenje Bara 1877–1878. godine. Prema kazivanju K. Jiričeka o tom događaju ga je obavijestio D. Preradović, kapetan fregate „Don Juan d’Austria“, i saopštio mu da su izbjegli barski katolici na pitanje koje ste narodnosti, odgovarali: „Mi smo Latini“.
KONKORDAT
Tek potpisivanjem Konkordata između Knjaževine Crne Gore i Svete Stolice 1886. godine stvoreni su preduslovi za reafirmaciju Barske nadbiskupije. Tumačenje ovog događaja i smjernice u budućem djelovanju proizašle iz spomenutog akta dao je u Pastirnici svećenstvu i vjernom puku Barske nadbiskupije novoizabrani nadbiskup Šimun Milinović, na čiju je inicijativu objavljena u Rimu 8. XI 1886. godine. U tekstu namijenjenom kleru i vjernicima, između ostalog, kaže se: „Gospodin je odabrao i vitežkog knjaza Nikolu I, gospodara junačke Crnegore, da malimi četami predobije silne i velike vojske, oslobadjajući narod svoj od teškog robstva tudjinska pritiska, pa evo odmah stao i podizati „žrtvenik pomirenja“ na komu će narod slobodno žrtve Bogu svome prikazivati.
Uzvišivši se na visoke zamišljaje, i znašen ljubavlju pravednostju naprama svojim podanikom, pokaza svemu svietu uzorni primjer vjerske snošljivosti. Po svom vlastitom nagnuću, i slobodnom voljom, stupi u prijazne dogovore sa našim vrhovnim Poglavarom Rimske Crkve Papom Lavom XIII, i utanači ugovor, po komu je podpuna sloboda vašemu katoličkomu vjeroizpovjedanju zajamčena.
A da vas na još veći ugled podigne, htjede, da se starodavna vaša Barska Prabiskupija obnovi. Čini su ovo koje će crkvona i svietovnja poviest zlatnimi slovi zabilježiti, a biti će primjerom, u koje će se i ostali veći vladari ogledati, pa će osobito slavljanskom narodu od neizmjerne duševne i narodne koristi biti: jer će jedino tim činom posvećeni duh naših apostola Ćirila i Metoda, na njim lebditi, k pomirenju i sreći ga privesti.“ Na kraju Pastirnice, nadbiskup Milinović poimenično preporučuje svom kleru i vjernicima da se svesrdno mole za svetoga Oca papu Lava XIII i knjaza Nikolu I, njegovu porodicu i osloboditeljsku vojsku.
STAROSLOVENSKI
Koristeći povoljne spoljnopolitičke prilike poslije potpisivanja Konkordata, knjaz Nikola u dogovoru sa nadbiskupom Milinovićem i J. J. Štrosmajerom nastojao je da isposluje saglasnost Svete Stolice oko upotrebe staroslovenskog liturgijskog jezika u katoličkoj crkvi u Crnoj Gori.
U obrazloženju svoga zahtjeva za uvođenjem staroslovenskog jezika, knjaz Nikola ističe u svom pismu papi da je on prvi slovenski vladar koji je sa Svetom Stolicom potpisao Konkordat, pri tome konstatujući da bi potpisani konkordat imao potpunu primjenu ako bi u njegovoj državi Božja služba bila na staroslovenskom jeziku. U svom obraćanju papi knjaz Nikola evocira uspomene na istorijski razvitak katoličke crkve na ovim prostorima, osobito u primjeni slovenske liturgijske službe, đe spominje slovenske misionare Sv. Ćirila i Metoda, čijom je zaslugom slovenski jezik uvršten među sakralne jezike.
S tim u vezi on napominje papi jednu značajnu ličnost iz crnogorske crkvene povijesti, barskog nadbiskupa Andriju Zmajevića, koji je između ostalog poznat po tome što se za njegovog pontifikata u Barskoj arhidijecezi koristio staroslovenski jezik. Na kraju svoga pisma papi, on navodi da uvođenje staroslovenskog jezika ima i državnu i političku konotaciju, jer bi se na taj način crnogorski podanici raznih vjera približili jedni drugima, a ujedno katolici bi mogli na maternjem jeziku razumjeti Božju službu.
