U nekom budućem, knjigama i njihovim tumačima sklonijem vremenu, ona može biti ključni instrument za razumijevanje mišljenja o književnosti u Crnoj Gori na razmeđu dva milenijuma. To je djelo intelektualca koji je život posvetio dijalogu sa knjigama i njihovim autorima, a koji vjeruje da smisao i ljepota estetskog dolazi od ljepote kosmičkog. Iz beskraja inspirativnih meditacija kojima obiluje ova knjiga, možda treba izdvojiti jednu koja može biti važna za identifikaciju polja u kojima se kreće njen autor: Čovjek je tamo gdje su njegova poetska i filozofska konačišta. I gdje je to Borislav Jovanović? Tamo je gdje se estetskom daje prednost nad svim drugima dimenzijama književnog djela. Naravno, odgovora na pitanje estetike i njenih ciljeva ima koliko i onih koji nastoje odgonetnuti tu staru zagonetku. Jovanovićevi ključni sabjesednici na koje referiraju ogledi koje je uvrstio u svoju knjigu u nekoliko ključnih stvari su isti. Promišljaju smisao estetskog u odnosu na čovjekovu egzistenciju. Estetsko doživljavaju i kao kuću etičkog. Estetsko i politički-utilitarno doživljavaju kao dva nespojiva svijeta.
POBJEDA: U uvodu knjige „Zamak Mišela de Montenja - Estetsko biće književnog djela“ zapisali ste da ona predstavlja obračun sa „faznim lutanjima“ tokom čitalačkog, spisateljskog i životnog iskustva. Da li je u ovom trenutku ova knjiga ključna za razumijevanje Vašeg mišljenja o književnosti?
JOVANOVIĆ: Jeste, nedvosmisleno i uvijek otvoreno, sa osjećanjem sigurnosti tla na kojem sam se, konačno, skrasio u traganju za odgovorom što je književnost. Ona je subjektivitet svih naših subjektiviteta. Trijumf individualizma. Naša jedina kosmogonijska i univerzalna označenost. Tačno je da je ovo moj „revanšizam“ prema svim mojim zabludama o literaturi koje su se očitovale kao epska, usmenjačka genetika, kao socrealistička škola pjevanja i mišljenja, kao ogoljeni realizam, kao ideološka zastava, kao hronika stvarnosti, kao eksplicitnost i kao pisanje koje je zadato istoriografski ili kanonski. Međutim, pisac nije dnevni fotograf ili reporter već medijum solipsističke opservacije svijeta.
Čovjek je, prije svega, transcendentalno biće i svaka njegova recepcija svijeta mora imati tu centripetalnu silu. A to nije ništa drugo već premisa za suštinsko, odnosno, estetsko - filozofsko poimanje ljudske sudbine. Estetsko je ljepota misaonog prodora, ozarenosti, u tajanstvo svijeta, osvajanje duhovnosti kao antipoda ništavilu. To se implicira apstrahovanje samog sebe u formi duha i duha forme. Đe nema složene forme nema ni književnosti.
Cijeli intervju pročitajte u današnjem izdanju PObjede
