Nema te ideologije i tog identiteta koji vrijede pišljivog boba onda kadа zahtijevaju žrtvovanje prijatelja na oltaru ,,ispravnosti“. To je odgovor koji je, kao nijema Sfinga, u očima krila Elizabet Dženings (Keri Rasel) tokom šest sezona FX serije „The Americans“.
U velikom finalu serije, koja je zaključena desetom epizodom šeste sezone, ostalo je samo da Sfingu odgonetne onaj kome je odgovor bio ispred nosa svih ovih godina.
Igra sjenki
Sem Biman (Noa Emerih u ulozi karijere koja obuhvata vrhunske uloge u filmovima „The Truman Show“, „Little Children“ i „Super 8“) bio je dežurna naivčina, meca dobrić iz komšiluka naših omiljenih sovjetskih agenata. I onda je, eto, igrom nekog ludog slučaja - i FBI činovnik.
Biman je tokom šest sezona najviše simbolisao publiku serije, nas same - spavače koje naziru tek ponešto, ali ne mogu da odgonetnu ili utiču na igru sjenki „velikih igrača“ koji nam kroje živote.
I što može Biman kad se konačno suoči sa saznanjem da je njegov jedini prijatelj, Filip Dženings (Metju Rajs), sovjetski agent? U njegov izbor, u momentu kadа mu drug u mraku jedne podzemne garaže konačno prizna: ,,Oprosti, Sten, ali posa' je posa'“, stala je suština serije „The Americans“.
Opasna igra
Kreator serije Džo Vajsberg odigrao je opasnu kartu u završnici, u doba kada jedini ispravan izbor djeluje bespogovorna angažovanost. U svakoj od prethodnih epizoda cinično je dekonstruisao i sovjetsku (strogo kolektivističku) i američku (dominantno neo-liberalnu u Reganovoj eri osamdesetih) ideologiju, slikajući ih kao dva obraza istog lika.
U finalu, dok Filip i Elizabet traže način da pobjegnu iz Vašingtona, uspio je nešto mnogo bitnije i originalnije - umjesto ideologije demistifikovao je svaki oblik identiteta.
Eto, zbog toga je na kraju taj potpuno promašeni i nasamareni Sten Biman pustio jedinog prijatelja Filipa da pobjegne. Da zažmuri na ono „posa' je posa'“ i prihvati decenije života zasnovanog na lažima. Negdje ispod debelog taloga imaginarnih i besmislenih ciljeva, vjerovanja i lažne posebnosti koju ideologija i identitet nose – ipak je izmililo prijateljstvo.
Jedno za drugo
U finalu, serija je pretvorena u prelijepu odu stvarima koje ne mogu da omeđe bilo kakve granice, rampe, zakletve, zastave i velike riječi. Sa jedne strane, to je prijateljstvo Stena i Filipa, dva „vojnika sreće“ koji su, kao u himničnoj baladi benda Deep Purple (perfektno servirana u zenitu epizode), u ruhu zastava za koje su se borili pronašli samo studen samoće.
Sa druge strane, tu su Filip i Elizabet - spremni da gomilu trupina naslaganu sopstvenim krvavim rukama opravdaju jedino i isključivo stiskom svojih dlanova koji, nekim čudom, svih ovih godina nije izgubio toplinu.
Baš tada, dok na oproštaju od Amerike posmatraju odraze u ogledalu arhetipa američkog identiteta (večera za porodicu srednje klase u Mekdonaldsu, ćerka koja buntovno i konačno odlazi od kuće, uspješni i ulickani sin koji на roditelje gleda kao na gomilu promašenih investicija, zidovi prazne kuće u predgrađu koja krije gomilu dobro poznatih tajni) - shvataju da su se izborili za nešto mnogo vrednije i univerzalnije. Jedno za drugo.
Straža za san
Baš zbog toga će Elizabet riječima izgovorenim i na ruskom i na engleskom znati da Filipu ugrije obraze - pa bili zaslijepljeni vašingtonskim svjetlima Kapitol Hila ili panoramom Moskve u Gorki parku, nebitno je.
Tako je životno stvarno i istinito, da Filip i Elizabet Dženings nijesu birali jedno drugo, već ih je na obalu istog života nasukala slučajnost i izbor nekih „velikih svjetskih igrača“ koji se ni ne naziru. I to je potpuno nebitno, naspram njihovog izbora da ostanu zajedno.
Ako je, kojim slučajem, baš to vaša jedina ideologija u svijetu koji vas svakodnedno sputava zbog nekih „bitnijih i većih ciljeva“, ne brinite... Serija „The Americans“, kroz šest sezona čiste umjetnosti, ostavili su vam dva opasna agenta, da čuvaju stražu jednog takvog sna. S. S.
FOTO: tvtime.com
