Možda nijeste znali, ali jedan od najslađih vanzemaljaca svih vremena rođen je još šezdesetih godina prošlog vijeka u Arizoni, u umu jednog petnaestogodišnjeg dječaka kom su roditelji upravo saopštili da se razvode. Okati stvor dočekao je svjetlost dana tek 1982, ali čekanje se isplatilo. Nekadašnji dječak, mladi filmadžija Stiven Spilberg, konačno je artikulisao osjećaj izolovanosti koji je imao poslije razvoda roditelja nakon što je osamdesetih upoznao scenaristkinju Melisu Metison. Tada je odlučio da režira sad već kultni naučno-fantastični film „E. T. vanzemaljac“ („E. T. the Extra-Terrestrial“).
Preboljeti tugu
Mnogi Spilbergovi filmovi fokusirani su na rasturene porodice koje ponovo okuplja neko vanzemaljsko čudo. U ostvarenjima kao što su „E. T.“ i „Bliski susreti treće vrste“ (1977), poslije dugogodišnjeg prikazivanja vanzemaljaca kao loših momaka u komercijalnim naslovima, nametnuo je svijetu „ufološki detant“: mogućnost da svemirci ipak nijesu zloćudna stvorenja. No, „E. T.“ je opet donio mnogo više od toga.
Popularni Stiven nije snimio samo dirljivu priču o prijateljstvu dječaka Eliota i zalutalog dobroćudnog stvorenja sa druge planete od kog naučnici planiraju da naprave zamorče. Spilberg je režirao iscjeliteljsku porodičnu dramu u kojoj dječački san o posebnom prijatelju uspijeva da pomogne djetetu da nauči kako da preboli bolni rastanak roditelja.
Sve u vezi sa ovim filmom je posebno, počevši od muzike Džona Vilijamsa, do izbora posljednjeg, najsporednijeg lika. Spilberg je uspio da pokori milione: bilo je nemoguće ostati emotivno neizmanipulisan pričom pričicom o malom ružnjikavom vanzemaljcu. On nije osvojio samo filmsku publiku, već i naklonost kritičara i čak četiri od devet Oskara za koje je nominovan.
Ajnštajnove oči
„E. T.“ je momentalno proglašen jednim od najinspirativnijih i najboljih filmova svih vremena. Trideset šest godina kasnije ovaj vanzemaljac možda ne izgleda kao stvor kog je bilo teško osmisliti, ali Spilberg se žestoko namučio osmišljavajući ga.
- Bilo je teško, zato što sam želio da bude poseban. Nijesam htio da liči na vanzemaljce iz drugih filmova. Njegova anatomija je morala da bude takva da publika ne pomisli da je tu riječ o čovjeku koji ima rajsfešlus na leđima – objasnio je Spilberg u jednom od intervjua.
Na kraju, u saradnji sa Karlom Rambaldijem, odlučio je da E. T. bude visok manje od metar, ima vrat poput teleskopa i kratke noge sa velikim stopalima. Spilberg je insistirao da svemirac po očima nalikuje Albertu Ajnštajnu i Ernestu Hemingveju. Dopala mu se tuga u njihovim očima. Svjetleće srce vanzemaljca riješeno je stavljanjem halogene lampe.
Da je sniman sada, film mali E. T. bi vjerovatno bio u potpunosti kompjuterski kreiran. Zato je ova lutka iz osamdesetih posebna, naročito ako znate da je malecnoj Dru Barimor, koja je glumila Eliotovu sestru, rečeno da je stvaran, pa je u sceni u kojoj stvorčić umire najiskrenije zaplakala.
Drhtavi šapat
Šestogodišnja Barimor slagala je Spilberga na audiciji. Rekla mu je da nije glumica, već bubnjarka pank benda koji puni stadione svake večeri. Režiser joj nije zamjerio. Umjesto da je vidi kao lažljivicu, Spilberg je prepoznao djevojčicu sa živopisnom maštom - i odmah ju je unajmio.
Ipak, najdirljivija priča povezana je sa audicijom Henrija Tomasa, koji tumači lik Eliota. Dječak je imao glumačkog iskustva i došao je po preporuci kolega. No, kad je krenuo da čita scenario kao ostali kandidati, rečeno mu je kako mora da improvizuje scenu s agentom koji pokušava da otme njegovog prijatelja. Tomas je odmah prizvao u sjećanje momenat kada je uginuo njegov pas i zaplakao se, uspjevši da glumom rasplače čak i Spilberga. Odmah je dobio ulogu.
Da je Spilberg donio najbolju moguću odluku osjećate svaki put kad gledate onu predivnu scenu kada djeca i E. T. pedalaju po nebu i vidite svemirka kako se oprašta od prijatelja. Čak i poslije toliko godina na usnama vam je drhtavi šapat: „Ostani.“, a srce se uvija od iste tuge kao kada ste bili dijete... B. MARTINIĆ
Spilberg – napisano unazad
Spilberg i Metison napisali su scenario za nastavak po imenu „E.T. II: Nocturnal Fears“. Tekst, dostupan na internetu, donosi priču o Eliotu i njegovim prijateljima koje otimaju vanzemaljci. Na našu sreću, Spilberg je na vrijeme shvatio da bi drugi dio umanjio emotivnu vrijednost originala, pa je odustao od projekta.
Ponovo smo dobili šansu da vidimo svemirka tek 1999, u filmu „Star Wars: Episode I - The Phantom Menace“. Džordž Lukas ubacio je pripadnike E. T. vrste da bi odao počast Stivenu. U „Star Wars“ univerzumu ovi vanzemaljci dobili su ime „Grebleips“, što je zapravo prezime Spielberg napisano unazad.
FOTO: imdb.com
