Mali, kad god nemaš što da radiš, kad ti je dosadno, ti sviraj, nećeš se zaje*at'. Izgoresmo od vrućine, pa ti je pametnije da trošiš vrijeme dok se znojiš na klavir ili gitaru, no da se svakako znojiš bezveze – reče mi jednom jedan čovjek, odgovarajući na moju tezu, toliko svojstvenu mladom Titograđaninu tokom jula ili avgusta devedesetih godina prošlog vijeka. Ako se pitate kako teza glasi, evo je: „Poluđeh od vrućine, za more se nema para, Morača je led ledeni“.
Znao je taj čovjek i da zamuckuje, pa ga je to, uz njegovu besprijekornu i izbrušenu duhovitost, činilo tako poželjnim članom društva. Iskustava, životnih i muzičkih, imao je na pretek. To je bila riznica u koju je nas mlađe puštao kad god bi bilo prilike za malo razgovora.
*****
Gospodin o kom pišem nije dobio niti jednu državnu ili gradsku nagradu, od svih ovih koje sada izgledaju kao plijen koji se juri zarad penzija ili nekog drugog benefita. Gospodin o kom pišem jedan je od prvih muzičara koji je svirao džez i jedan je od onih zbog kojih ova muzika sada živi u Crnoj Gori. I jedan od onih zbog kog posredno postoji i živi Made in New York Jazz Festival u Crnoj Gori.
Iako više nije sa nama, jedan je od onih po kojima se i dan-danas prepoznaje džez scena. Jedan je od onih koji su znanja nesebično dijelili sa mlađima i nijesu se libili da im ponude instrumente. I da se, uz tako primjerenu psovku, naljute kad neko ne želi da taj prostor iskoristi.
Učio nas je jednostavnim muzičkim paternima i govorio: „Nauči ti prvo ovo, pa poslije mlati i filozofiraj!“ Moji prvi kontakti sa kolegama muzičarima, koji su pokazivali malo želje i džez talenta, vrtjeli su se oko njega. Kad uzmete pionirsko crnogorsko džez izdanje koje je odsvirao Piva Jazz bend, čućete njega koji svira, a ne udara po bubnjevima. Nažalost, nije dočekao da čuje kolegu Dejva Vekla koji će sredinom juna prvi put svirati u Crnoj Gori.
Hvala mu u ime svih nas koji smo imali priliku da ga upoznamo, doživimo i uzmemo od njega malo znanja i iskustva. Hvala mu u ime svih budućih džez muzičara, koji ga nikad neće upoznati, a kroz nas će nadam se osjetiti i malo njegovog šmeka koji je tako nesebično dijelio sa kolegama.
Jednog dana, shvatiće i Podgorica i Crna Gora da ga je imala kao svog. Pa će ga se jednom sjetiti. Nakon teške bolesti, prošle sedmice otišao je Momica Glomazić, Podgoričanin, Bubnjar, Muzičar. Moki, hvala.
*****
Da se mi okrenemo našoj stvarnosti. Na festivalu City Groove, za tri dana, uz naklon ostatku programa, pred noge smo dobili Josipu Lisac s bendom, Stereo MC's i Simple Minds. Lokacija - Podgorica. Centar grada.
Dodajmo ovome i činjenicu da je razuđena publika u najbrojnijem izdanju mogla da pokrije jedva gostujuću polovinu rukometnog terena, postavlja se pitanje - koga smo očekivali, da bismo pokazali urbani kapacitet glavnog grada? Nekako sam siguran da bi Aca Lukas ili Seka Aleksić dobili makar duplo veću pažnju. Eto organizatoru preporuke za naredna izdanja.
S jedne strane, cijena karte od deset eura je smiješna za spektakl na tom nivou. S druge, imate poluprazan prostor u momentu kada prisustvujete svjetskom spektaklu. U tehničkom, produkcijskom, izvođačkom, autorskom – ma, u svakom smislu.
Koncert bendova kao što je Simple Minds je paket. Dakle, ne postoji „kineska“ verzija koncerta za Podgoricu, i neka druga, bolja za London, Amsterdam ili Beč. Dragi moji i drage moje, ako nijeste bili na tom koncertu u nedjelju veče, propustili se ono zbog čega ljudi putuju s kraja na kraj Evrope - a bio vam je pod nos.
Mogu reći da sam bio na mnogo koncerata, na raznim meridijanima, u različitim okolnostima. Koncert grupe Simple Minds na Stadionu malih sportova je jedan od onih koji se pamte.
*****
Ako vam je nejasno kakve veze imaju mediji u Crnoj Gori sa sramnom posjetom ovogodišnjeg izdanja festivala City Groove, onda ništa. Znate vi i koji su to mediji i nastavite da se branite logikom: „Nije valjda da ti to gledaš? Ja ti to ne gledam, briga me“. Da, da...
Posjećenost festivala bolan je podsjetnik na to na kom se kulturološkom nivou sada nalazi naše društvo. Sjetite se kad ste posljednji put čuli ili vidjeli spot nekog gosta festivala, recimo, na Pinku ili Prvoj televiziji. Javni servis umije da iznenadi, iako to mora da bude mnogo direktnije i konkretnije.
Impakt koji Javni servis mora da odradi, jedina je nada da će „ekskluzivna“ rijaliti kultura biti marginalizovana, a s njom i sve što ona nosi. Vjerujem da je u kulturi i jačanju identiteta rješenje za mnoge naše boljke. Da ne bismo spuštali glave jednom, kad nas neki novi klinci budu pitali jesmo li bili normalni.
