Bokelji 1875. godine masovno nosili crnogorske kape sa monogramom H.I

"Za Sigfrida Kapera, koji se rodio 1821. godine u Smihovu kraj Praga u jevrejskoj porodici, od presudnog značaja za njegovo bavljenje srpskim i južnoslovenskim stvarima, posebno srpskom narodnom poezijom, po svoj prilici je bio njegov dolazak u Beč 1841. godine. Naime, poslije završene gimnazije u Pragu 1836. godine, počeo je isprva da studira filozofiju na tamošnjem univerzitetu, da bi se onda opredijelio za studije medicine u Beču, gdje će se ubrzo naći u krugu ljudi oko Vuka Karadžića, koji je, sva je prilika, na njega ostavio silan utisak i na određen način njegove već ranije ispoljene književne ambicije usmjerio u pravcu interesovanja za srpske narodne pjesme i srpsko kulturno stvaralaštvo uopšte. Nema sumnje da je, zalazeći u kuću Vuka Karadžića, već u Beču srazmjerno dobro savladao srpski jezik, što će mu ubrzo biti od velike koristi ne samo u radu na prevođenju srpskih narodnih pjesama nego i prilikom putovanja i boravka po našim krajevima.

Jer, neposredno po završetku studija medicine 1847. godine, Kaper je spremno prihvatio da kao ljekar ode u Karlovac na hrvatsko-ugarskoj granici, budući da mu je to pružalo mogućnost "da u neposrednom dodiru sa ljudima i podnebljem produbi i proširi svoje studije i istraživanja o Južnim Slovenima kojima se već godinama bio posvetio. . .  Iako se Kaper potom, putujući po drugim evropskim zemljama, prije svega po Italiji, gdje je i umro u Pizi 1879. godine, posvećuje drugim temama, on je, sudeći po onome što do sada o njemu znamo, do kraja života ostao zainteresovan za naše podneblje, pa je još pred kraj života proputovao Crnu Goru. Na osnovu podataka koji nam za sada stoje na raspolaganju znamo da je Sigfrid Kaper pred kraj svoga života, dakle kada je već bio proputovao veći deo kužnoslovenskih zemalja, zaista neposredno upoznao Crnu Goru i da ju je, po svoj prilici, dva puta obilazio. . .  Sva je prilika da je prva saznanja o Crnoj Gori stekao u kući Vuka Karadžića." (str 186 i 188) 

U februaru 2016. godine Analitika je objavila tekst "Kako su četiri ocila importovana u Crnu Goru 1918. godine", pokazan je 21 jedan istorijski izvor koji ukazuju da 4 ocila nije bilo na crnogorskoj kapi prije 1918. godine. 

I Bokelji su nosili crnogorsku kapu kao znak privrženosti Crnoj Gori. Kaper je u Kotoru bio u maju 1875. godine, zanimljivo ga opisuje:

"Kotor ima svoje posebno računanje vremena. Tu se sunce, budući da ga ujutro zakriljuju džinovski crnogorski planinski masivi, ni za najdužih dana ne može vidjeti prije osam sati, a već između pet i šest sati popodne nestaje iza Vrmca. Kotor ima i svoju posebnu klimu: sve dok je sunce vidljivo, ono sa golih stjenovitih bregova bije dovstrukom snagom kao iz kakve užarene peći, a čim nestane iza horizonta, brzo zahladi. On se odlikuje i svojom osobenom gradnjom: to su uske uličice i sokaci, natkriveni prolazi, trgovi sa starim i prastarim, dijelom i neupotrebljivim kućama, a među njima je i zamašan broj crkava, manastira, kasarni, ureda i skladišta - to je jedan lavirint sa izgledom velike varoši sabijene na veoma mali prostor koji se unakrst može obići za najviše deset minuta. On ima i svoj ne baš malobrojni živalj koji se od ranog jutra do kasne večeri tiska kroz uske uličice, uposlen ili dokon, miroljubiv ili svadljiv, ozbiljan ili veseo, a ipak broji svega 7000 svojih žitelja, a onih preostalih 2000 čine starci, ljudstvo garnizona, ljudi iz Boke i prije svega Crnogorci. Na njih se svuda može naići, u varoši i izvan nje, na marini, na pazarima, naprosto svuda. Oni ovoj varoši daju karakterističan pečat, pri čemu se od žitelja Boke, mada se u biti od njih ne razlikuju, ipak izdvajaju svojim blago naglašenim tamnijim tenom, brzim hodom i krupnim koracima, svojom užurbanošću i energičnijim držanjem.

Po njima se vidi da su ovdje stranci, ali će se ubrzo zapaziti da njihovo naizmjenično dolaženje i odlaženje nije jedino što ih povezuje sa žiteljima ove varoši. Naime, oni sa žiteljima Boke ne dijele samo zajedničko porijeklo, običaje, jezik, vjeru i ustrojstvo porodice i zajednice, nego su sa njima povezani i opštim istorijskim događajima i porodičnim sponama. Uvijek su jedni bili odani i prilježni  saveznici onih drugih. Kada su Crnogorci svojevremeno zauzeli Kotor, onda su to Kotorani s radošću pozdravili; i nigdje se sa takvim živim interesovanjem ne prati sve što se odnosi na Crnu Goru kao u Kotoru, i nigdje se o stvarima Crne Gore ne govori sa takvim simpatijama kao ovdje. Znatan dio danas u Kotoru odomaćenih porodica, među njima i porodica sadašnjeg podesta Kotora, Porodica Bjelodanovića, potiče iz Crne Gore. A nije ni mali broj Crnogoraca koji su ovdje u nekoj službi ili se bave trgovinom i zanatstvom, ali se pri tome niko nije odrekao svoje zavičajne pripadnosti. Ovdje se na sve strane mogu vidjeti slike knjaza Danila, velikog vojvode Mirka i knjaza Nikole, a uz to je opšta pojava da se nosi crnogorska kapa sa monogramom "H.I"." (Sigfrid Kaper, O Crnoj Gori, CID, Podgorica, 1999, str 123 i 124)

Kaper nije zabilježio da je vidio kape sa 4 ocila. Bar 50% današnjeg stanovništva Boke Kotorske je porijeklom iz Stare Crne Gore, a što se istočnog dijela Boke, i znatno više, već je na Analitici pokazano da su većina Grbljana naseljenici iz Stare Gore, pogledati tekst "Nakon vojnog sloma krajem srednjeg vijeka, Grbalj je naseljen iz stare Crne Gore".

Danas sveštenici SPC u Boki Kotorskoj u skladu sa svojim primarnim zadatkom, borbom za asimilovanje Crnogoraca u srpsku naciju, objašnjavaju Bokeljima kako oni nemaju baš nikakve veze sa Crnogorcima, kriju sve istorijske događaje koji pokazuju jedinstvo Crnogoraca i Bokelja, pa tako npr kriju od svojih vjernika i ujedinjenje Crne Gore i Boke 1813. godine. 

Porijeklo većine Bokelja je istovjetno sa porijeklom Crnogoraca. Tradicije, jezik, običaji, kompletna kultura je jednima i drugima - ista, o sličnosti Bokelja i Crnogoraca pisali su mnogobrojni naučnici i pisci. Prema tome, mogu da se zovu kako hoće, ali Bokelji su ništa drugo do - primorski Crnogorci.