Žena je u Crnoj Gori uvijek bila poštovana i u svim vremenima bila „četiri stuba na kojima počiva kuća“. Česti ratovi, siromaštvo, u nekim prošlim vremenima rađali su prave heroine, koje su znale da se bore za svoju djecu, dok očevi ginu za slobodu otadžbine. O većini takvih heroina koje su očuvale i podigle potomstvo, sačuvale „obraz porodice“ rijetko se piše i najčešće se pominju u usmenim predanjima unutar porodica. Pobjeda donosi priču o jednoj od takvih majki.
- Stana Vujović, rodom od Abramovića iz Prediša, bila je supruga Đura Ristovog Vujovića. Živijahu u Mikulićima, sirotinjski ali pošteno sa svojih devetoro djece - tri sina i šest kćeri. Prvi put kuća „spade“ na Stanu kad Đuro ode u Ameriku „trbuhom za kruhom“. Kad kralj Nikola pozva Crnogorce iz Amerike da se vrate i idu u bitku za Skadar, Đuro se odazva pozivu. Poginuo je u jurišu na Široki vis, zajedno sa još šest rođaka. U tom boju čak svaka treća kuća iz Mikulića ostade bez domaćina - priča jedan od Staninih i Đurovih potomaka, Radivoje Vujović.
BEZ NIŠTA
Stana tako ostade sa devetoro male djece, bez muža, „na ništa bez ništa“. Više gladni nego siti djeca su rasla, ali je rastao i Stanin strah da li će svi preživjeti one dane kad nemaše šta da im da da jedu. - Pričali su mi stric i otac da je baba Stana, kad su već poodrasli, u tim gladnim danima na tren razmišljala da ubije i sebe i djecu. Bilo je ipak dobrih ljudi, a moja je baba posebno pamtila tovar žita koji je, jedne zime, iako i sam siromašan, donio đeveričić Milo, pa je nekako pregurala do proljeća.
U proljeće je sinove Marka, od 12, i Iliju, od sedam godina, povela u Podgoricu, i tu na podgoričkom pazaru zamolila jednog bogatog Turčina da uzme njih dvojicu da mu služe. Mislila je valjda da će tako djeca lakše stati na noge - priča Radivoje, pokazujući nam slike svoje babe, ali i oca i strica - Ilije i Marka. - Iako im je kod tog Turčina, u mjestu Oblik, blizu Skadra, bilo lijepo, stariji Marko poslije godinu dana odluči da se on i brat vrate majci - nastavlja priču Radivoje.
Tokom jednog od pazarnih dana u Skadru, povede ih njihov gazda sa sobom na pazar. Nikola i Ilija taj boravak iskoristiše i sakriveni u čamcu nekog čovjeka iz Crmnice pređoše do Virpazara, onda preko Komana stazama i bogazama stigoše kući. - Dočekaše ih majka i brat i sestre, srećni što iako u siromaštini opet su svi zajedno. Sinovi su odrastali, pomagali majci i dolazili su bolji dani za sve njih. Sestre su se polako, jedna za drugom udavale. Dobro porijeklo, čije su i od čegovića su, ali i bogomdana ljepota udadoše ih dobro - u Bracanovića, u Kapa, u Bojanića, Radovića, Vukadinovića – priča Radivoje.
BEZ KRAJA
Novi ratovi donijeli su Stani i nove korote. U Drugom svjetskom ratu njen najmlađi sin Peko ode u partizane i pogibe u novembru 1943. godine. Ostade mu žena „s trbuhom do zuba“ i rodi mu se ćerka četiri mjeseca nakon što je poginuo. - Ovo je samo jedna od brojnih priča iz naše slavne, ali i teške istorije. Ispričao sam je sa željom da i neki drugi potomci ispričaju priče o svojim babama ili prababama koje su sve bile „čojek – žene“ – poručuje na kraju, sa blagom sjetom, ali i ponosom Radivoje Ilijin Vujović, nekadašnji rukovodilac u „Obod Geneksu“, a danas predsjednik Udruženja penzionera prijestonice Cetinje.
Među potomcima su i Veselin i Noko Vujović
Marko i Ilija ostaviše iza sebe brojno potomstvo, među kojima su neki bili istaknuti funkcioneri, ali su svakako najpoznatiji jedan od najboljih svjetskih rukometaša Veselin Vujović i sada pokojni Vaso Noko Vujović, dugogodišnji fudbaler i kapiten FK „Lovćena“ i internacionalni fudbalski sudija.
